Dalibor Šimpraga je u najužem izboru za nagradu "Meša Selimović", najznačajniju nagradu u BiH koja se dodjeljuje za roman. On je izgleda čovjek kojeg nagrade vole jer je nedavno dobio i Tportalovu nagradu od 100.000 kuna.
"Svoj bih osjećaj opisao kao zadovoljstvo, sasvim razumljivo zbog novčanog dobitka, ali i zbog impulsa što će ga nagrada dati romanu...", prokomentarisao je Dalibor Šimpraga, dobitak Tportalove nagrade.
Šimpraga je rođen 1969. u Zagrebu, a trenutno radi kao urednik u nedjeljniku "Globus".
Pod autorskim imenom Andrej Puplin godinama je objavljivao prozni serijal u zagrebačkom slengu "Kavice", koje je 2002. objedinio u knjizi "Kavice Andreja Puplina". Odlomci serijala prevedeni su na engleski, slovenski, poljski, francuski i njemački, prema pojedinim je pričama glumac Hrvoje Zalar 1997. napravio monodramu, a režiser Branko Ištvančić 1998. snimio istoimeni film. Šimpraga je nagrađen za roman "Anastasia" tematski potpuno drugačiji od "Kavica". S njim smo razgovarali o nagradama, nagrađenom djelu i budućim knjigama...
NN: U užem si izboru za nagradu "Meša Selimović", zajedno sa Mlakićem, Albaharijem, Kovačem i Velkićem. Šta misliš o ovoj jakoj konkurenciji i nadaš li se nagradi?
ŠIMPRAGA: Iako neću biti u mogućnosti prisustvovati susretima "Cum grano salis", za čime iskreno žalim, ne mogu suspregnuti iznenađenje činjenicom, koju sam saznao iz jednog SMS-a dok sam bio na odmoru, u namjernoj "informativnoj blokadi", da se roman "Anastasia" našao u tako laskavom društvu. Naime, radi se o četiri autora koji opravdano imaju status klasika na ovim prostorima, a sva četvorica su, uz to, dio moje "intimne biblioteke" i to mi daje nade da će knjiga oko koje sam se prilično dugo bavio preživjeti prvu godinu nakon izlaska. Mislim se tako, čisto sićardžijski, netko će se zbog tog društvanca zainteresirati i za nju. No na stranu sitne spisateljske želje, želim reći da kome god od njih nagrada pripadne, s pravom će pripasti.
NN: Dobitnik si najveće hrvatske novčane nagrade romanŽtportal.hr od 100.000 kuna, kako se osjećaš povodom toga, imaš li plan šta ćeš s novcem?
ŠIMPRAGA: Svoj bih osjećaj opisao kao zadovoljstvo, sasvim razumljivo zbog novčanog dobitka, ali i zbog impulsa što će ga nagrada dati romanu. Naime, sad se u Hrvatskoj godišnje izdaje i po stotinjak romana i zbirki priča, gužva u medijskom prostoru je velika i nije moguće lako privući pažnju na knjigu kao što je bilo donedavno. Nekoliko velikih izdavača "Profil", VBZ, "Ljevak" i drugi zauzimaju glavninu javnog prostora jer imaju jake marketinške odjele i aranžmane, ali ni to ne garantira mnogo jer je pojedini čovjek, koji čita novine i prati informacije na Internetu, suočen zapravo s amorfnom masom novih naslova. Kako se tu snaći? Jedini putokaz, zanimljivo, nije književna kritika, nego usmene preporuke. Zato su i nagrade važne: ovjenčana knjiga ulazi u priču, komentira se po notornim kavama, više će je ljudi pročitati, pa tako i preporučivati, ako je dobra.
NN: Šta ova nagrada znači za hrvatske pisce?
ŠIMPRAGA: Konkretno, nagrada Tportala je izazvala male tektonske promjene na sceni. Tu sad nisam važan ja, niti moj roman. Ključno je što su žiri za nagradu činili ljudi koji dosad nisu sjedili u žirijima, generacijski i estetski veoma raznoliki. Problem je sa žirijima u Hrvatskoj što su već tradicionalno naklonjeni jednom tipu literature na uštrb drugog, pa nagrađuju ili neke starmale, neduhovite projekte, ili pak najviše vole fabulu, a bilo kakav avangardizam im je stran.
NN: Tvoje "Kavice" su godinama bile popularne u Hrvatskoj, po njima je snimljen i film, šta misliš hoće li novi roman "Anastasia" za koji si nagrađen dostići tu popularnost?
ŠIMPRAGA: Uistinu ne znam, jer su "Kavice" imale, koliko sam uspio rekonstruirati, specifičnu ulogu u tvrdoj vladavini devedesetih, tj. bile su dio neke subkulture, ljude je oduševljavao anarhistički ton u njima, bile su pomalo subverzivne, jer su prikazivale rat i mlade ljude iz prizemlja, a ne s visine nekih tuđmanističkih floskula i povrh svega bile su razumljive svima, kao neka vrsta pop književnosti. "Anastasia" je, ipak, jedan tradicionalno pisan roman sa sasvim drugačijim ambicijama, na mjestima čak pojedinim čitaocima zna biti teže prohodan.
NN: O čemu govori "Anastasia"?
ŠIMPRAGA: Roman čini nekoliko paralelnih priča koje su međusobno povezane glavnim junakom. Prije svega tu je, dakle, njegova priča, prizori iz jednog pomalo besciljnog života devedesetih, čija je ispraznost samo potencirana aranžmanom "erotskog prijateljstva" u kojem se glavni junak nalazi, a koji se pretvorio u zagušljivu vezu iz koje se nikako ne uspijeva iskoprcati, zatim izvještaj psihijatra koji je nad glavnim junakom proveo jednu standardnu analizu, pokušavajući ga osloboditi te, kako on kaže, "patološke opsesivne veze", tu je potom priča o jednom bizantskom alkemičaru iz vremena sutona Istočnog rimskog carstva, koja je zapravo roman što ga piše glavni junak. Središnji tekst romana je pripovjetka, inače dio spomenutog psihijatrijskog izvještaja, o gradnji i rušenju mostarskog Starog mosta.
NN: Hoćeš li svoju novu knjigu predstavljati u Bosni i Hercegovini?
ŠIMPRAGA: Nadam se da hoću, ona se na mjestima i dodiruje bosanskohercegovačkog prostora, naprimjer u dijelovima gdje se Bosna, Makedonija, Balkan, Bizant... analiziraju kao evropsko "drugo", onostrano, svijet evropskog nesvjesnog.
NN: Najavio si da pišeš nastavak "Anastasie", šta možemo očekivati u nastavku?
ŠIMPRAGA: Jedan dio pod naslovom "Reci, Staša" objavio sam u časopisu "Fantom slobode". Riječ je o događajima koji slijede nekih sedam godina nakon radnje ovog romana. Za sada bih samo otkrio: koliko god prvi dio završava otvoreno, s mnogo neodgovorenih pitanja, tako bi drugi trebalo da bude završen happy endom.