BANJALUKA - Predstava "Naš sin" u produkciji beogradskog Hartefakt fonda, odigrana je u ponedjeljak uveče, druge takmičarske i ukupno treće noći 14. Međunarodnog festivala glumca "Zaplet" u Gradskom pozorištu Jazavac.
Riječ je autorskom projektu mladog reditelja Patrika Lazića u kojem igraju Dragana Varagić, Aleksandar Đinđić i Amar Ćorović.
Oni se nalaze u ulogama majke, oca i sina, te donose u isto vrijeme jednu društvenoangažovanu i porodičnu dramu, koja se odlično uklopila u ovogodišnji moto festivala "U krugu porodice". Inače, ova predstava stara je tek tri mjeseca i igra u dnevnom boravku Hartefakt kuće u Beogradu, u kojem je kapacitet otprilike pedeset gledalaca. Ovo je bilo prvo izvođenje u klasičnoj pozorišnoj sali, s tim da se dio publike nalazio i na samoj sceni.
Tema predstava je homoseksualnost sina koju njegovi roditelji ne mogu da prihvate i od koje žele da ga "izliječe". Međutim, ovo je tek površinski, takozvani angažovani dio predstave koji ukazuje na to koliko je društvo podjeljeno po pitanju homoseksulanosti, koliko je ista za jedne neprirodna, dok je za druge prirodna, koliko je ona jednima pored svih mogućih problema, problem broj jedan u društvu, a koliko je drugima potreba i izbor na koji najčešće nemaju pravo.
Snaga ove predstave, ipak, nije u tome. Njena moć leži u porodičnoj drami i ličnom, duboko emotivnom odnosu njenih članova.
Ušli mi u pozorišnu salu sa predrasudom prema homoseksualcima ili pak kao njihova podrška, ne možemo da nemamo empatiju prema likovima koji predstavljaju sudar dva svijeta, a najgrublje rečeno - ista su krv.
Komad počinje tako što otac i majka čekaju sina da dođe sa puta. Njihov dijalog publika prati gotovo ne dišući. Iz istog saznaje kakav je to sin koji dolazi sa puta, zašto je on otišao da studira u drugu zemlju, kakvo je bilo njegovo odrastanje.
Saznaje i to o kakvoj je porodici riječ, zašto se otac i sin nikada nisu slagali i uspostavili bliži kontakt, zašto otac danas ima novu porodicu i štošta još.
Grebanjem ispod površine, dakle, publika ulazi u intimu jedne porodice i njenu disfunkcionalnost. Po dolasku sina, drama je nastavljena i produbljena.
Prisutni u sali pažljivo slušaju i sinovljevu stranu priče. To je priča o depresiji i aksioznosti kroz koje je prošao dok nije prihvatio sebe kakav je danas. Sin govori i o roditeljima iz svoga ugla; kakva mu je majka bila nekada dok je bila fizički zdrava, a kakva je danas kada je bolesna, kakav je bio otac kada je bio alkoholičar, a kakav je danas kad ne pije. Mnogo je problema bilo u ovoj porodici, neki su nestali, neki su ostali, neki su se tek pojavili, ali za roditelje su svi oni ništavni u odnosu na seksualnu orijentaciju njihovog djeteta.
U svemu tome neminovno dolazi i do komičnoh situacija. Publika se, recimo, smije dijalogu majke i oca koji pričaju da je sve postalo sumnjivo kada je njihov sin počeo da imitira "Spajsice" (britansku grupu "The Spice Girls"), umjesto "Kud idijota" koje su oni slušali. U predstavu se odlično uklopio refren pulskih pankera koji kaže "Hoćemo, hoćemo cenzuru", ali i dio pjesme "Janjičar" Predraga Cuneta Gojkovića.
Ono što je bio višak, odnosno ono što se nije uklopilo u komad jeste način na koji radio spikerka najavulje Cunetovu pjesmu, dok otac sam u dnevnom boravku širi ruke slušajući ovu pjesmu. Drugi otac, naime, putem radija poručuje da je njegov sin dobio sina, želi mu zdravlje, dug život i proziva "ustašku" snajku, koja je rodila to dijete. Sjedeći u pozorištu, čovjek se često zapita da li je moguće ikada i o jednoj temi progovoriti, a da se ne pretjera u podržavanju ili negiranju nekakve ideje, nauštrb drugog i drugačijeg. U prevodu, ni jedna intimna porodična drama, autobiografija, odnosno autofikcija reditelja Patrika Lazića, ne može bez pominjanja nekakve ideologije, makar i uzgred. Taj detalj, naravno, ne bi smetao da u drami koja iz prve ruke govori o intimnom i životnom, ne štrči kao potpuno beživotan i neutemljen u stvarnosti.
U ovom komadu i roditelji homoseksualca skloni su teorijama zavjera i po tekstualnom predlošku, rekli bismo, njihovo mišljenje često je izvrnuto ruglu.
Međutim, glumci odlično "brane" svoje likove. Oni nikako nisu jednodimenzionalni. Naprotiv, veoma su slojeviti.
Pogotovo je to slučaj sa glumicom Draganom Varagić koja vrhunskom igrom histeriju majke brani njenom bolešću, a njen preobražaj iz liberalne u konzervativnu osobu iskrenom željom da umjesto zeta dobije snajku u kući.
Ova odbarana lika majke potvđena je i nagradom publike, koja je Varagićevoj uručena nakon predstave na okruglom stolu. Svakako i glumac Amar Ćorović dostojno brani lik sina, govoreći kako se djeca ne rađu kako bi nam bila pomoć u starosti ili kako bolest majke ne može da bude opravdanje za traženje nemogućeg od njega. Da smo gledali fudbal umjesto pozorišne predstave, rekli bismo da je između roditelja i sina utakmica završena nerješenim rezultatom. Ovako, zaključujemo da su svi likovi, bar kada je riječ o njihovom međusobnom odnosu, na kraju u gubitku. Srećom, pozorišna publika dobila je predstavu vrijednu pažnje.
