"Arapska noć" je nova predstava Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) rađena prema tekstu njemačkog autora Rolanda Šimelpfeniga, u režiji Milana Bogdanovića i prema dramaturgiji Aleksandra Vasiljevića, a koja je premijerno odigrana u martu na sceni "Petar Kočić".
Riječ je o vrlo dinamičnom komadu u kojem su svoje glumačko umijeće pokazali Željko Erkić, Senad Milanović, Bojan Kolopić, Isidora Davidović i Nataša Perić, a naredno igranje očekuje se 16. aprila.
Nataša Perić u ovom komadu oživljava vrlo zanimljivo lice - Arapkinju Fatimu Mansur te kroz njen lik dočarava savremeni život u jednoj desetospratnici neimenovanog grada.
Više o ovoj ulozi, saradnji sa mladim autorskim timom, otuđenosti u savremenom svijetu i budućim projektima Perićeva je govorila za "Nezavisne".
NN: Kako je tekla saradnja sa mladim autorskim timom i da li ste zadovoljni predstavom "Arapska noć" u konačnici? Kako je sazrela tokom dosadašnjeg igranja?
PERIĆ: Veoma lijepa ideja našeg pozorišta da pruži priliku našim mladim rediteljima da diplomiraju u svom mjestu i mogućnost da im predstava ostane na repertoaru. Nisam imala osjećaj da je ovo Milanova diplomska predstava, jer je došao tako siguran i spreman već na prvu probu. To nam je svima ulilo osjećaj sigurnosti. Trebalo je hrabrosti uhvatiti se ukoštac sa ovim tekstom. Zadovoljna sam i procesom i predstavom koju smo stvorili. Kako je živa stvar - svaki put je osjetim na drugačiji način. Radujem se daljem istraživanju i eksperimentisanju gdje nas još može odvesti u konekciji i sa publikom i sa našom zajedničkom energijom na sceni.
NN: Ova predstava je vrlo dinamična sa mnoštvom dijaloga, monologa, snova, objašnjavanja situacija i iz publike se vidi da je glumačka ekipa imala ozbiljan zadatak. Šta je Vama bio najizazovniji dio posla pri radu na ovom komadu?
PERIĆ: Brehtove pozorišne tehnike nazvane epskim pozorištem poput razbijanja četvrtog zida - kada se glumci obrate publici komentarom, naracija - koriste se kao podsjetnik da svjedočiš pripovijedanju priče, zamrznuti okviri - prekid radnje da bi govorio narator i tako dalje. Ivica između potpune igre i naracije je najizazovniji dio posla tokom pripreme predstave i tokom svakog njenog izvođenja.
NN: Fatima Mansur je osoba koja djeluje kao da se ne libi da uradi bilo šta zarad svoje koristi. Da li Vam je bilo teško da uđete u njene cipele i koji su bili momenti razumijevanja nje, povezivanja sa njom kao stvarnom osobom od krvi i mesa, koja ima svoje motive i razloge za određene postupke?
PERIĆ: Ne bih rekla da bi uradila baš bilo šta, ali dugo sam tragala za opravdanjima njenih postupaka. Potreba za kontrolom najčešće proizlazi iz haosa i pritiska koji se osjeća. Kako bismo kontrolisali taj pritisak - u svakoj situaciji se pokušava preuzeti kontrola, a često i nad drugim ljudima. Volim procese predstava zbog analize likova. Smatrala sam da je kod Fatime bio presudan strah. Konkretno, njen strah je da se ne sazna da dovodi muškarca u stan. To sad možemo i da vežemo za razne predrasude, način života ili običaje iz mjesta odakle je ona... Nije mi bilo teško, bilo je interesantno. Želja da imam kontrolu nad svojim životom nije mi strana. A što se tiče tuđeg života, mogu da ga povežem sa svojim djetetom. Koliko god se mi trudili, život nas uvijek nečim iznenadi...
NN: Jedna od tema ovog komada je otuđenost i izolovanost koju čovjek doživljava u savremenom svijetu, a koja se možda najbolje ogleda kroz scenu u kojoj Fatima zvoni komšijama i pokušava da uđe u zgradu. Koliko je "Arapska noć" u tom kontekstu savremena i da li smo kao društvo istinski izolovani i otuđeni jedni od drugih?
PERIĆ: Među likovima ne postoji nikakvo zajedništvo. Izgubljeni su u pustinji međuljudskih odnosa. Malo pričaju jedni sa drugima, a previše jedni o drugima. Ovo me, nažalost, podsjeća na našu okolinu. Ono što nosi ova priča ima još jedan nivo otuđenosti i izolacije - sami sa sobom, to naše unutrašnje ja. Likovi često, pored komentara, kažu i svoje misli u kojima su zarobljeni i jedan potpuno drugi život se odvija u našim glavama. Kako se nosimo sa sobom i koliko smo iskreni prema sebi? Ta pitanja su mi bila još interesantnija. Ili kako je to Pekić lijepo rekao: "Čovek je uvek nečemu rob. Uvek se nađe nešto da ga zajaši. Ako nikog ne nosi, nosi sam sebe."
NN: U ovom komadu sarađujete sa Isidorom Davidović, studentkinjom četvrte godine AU UNIBL, a pored nje, NP RS sve češće u svoje komade uključuje mlade glumce, nerijetko još studente. Koliko je dovođenje mlade, svježe krvi značajno ne samo za te studente već i za ansambl, koji su benefiti ovih saradnji?
PERIĆ: Benefiti su obostrani! Osvježenje za ansambl, pa i za publiku. Bilo bi dobro kada bi pozorište moglo da proširi kapacitet radnih mjesta i prigrli tu poletnu i darovitu svježu krv. Bilo bi dobro kada bih na svakom ćošku grada ugledala da je niklo novo pozorište, ili bar pozorištance, a ne nove kladionice koje se siju nemilice i niču kao korov. Bilo bi dobro...
NN: Pored pozorišta, radili ste i na projektima za film i televiziju. Koliko je rad na filmu drugačiji od rada u pozorištu i zbog čega ste odlučili da većinu dosadašnje karijere provedete u pozorištu?
PERIĆ: Gluma u pozorištu i na filmu zahtijeva ponekad različite pristupe i metode. Pristup i tehnika se znatno razlikuju. Ali osnovna svrha je često ista - prenošenje emocije i priče. Mislim da će mi pozorište kao živa umjetnost uvijek biti veća ljubav. Nisam se odlučila za to, moji putevi su me vodili tamo. Tako se desilo.
NN: U maju bi trebalo da snimate film u režiji Duška Stanivuka. O kakvom je projektu riječ i šta nas još očekuje u skorijoj budućnosti kada je riječ o Vašim angažmanima?
PERIĆ: Još ne znam datume snimanja, ali da, okvirno maj, jun. Scenario je pisao talentovani Aleksandar Ristanović, a partner mi je Bojan Kolopić. Veoma dragi i dobri ljudi na okupu. Film je dobio podršku Audio-vizuelnog centra Republike Srpske za sufinansiranje kratkometražnog igranog filma. Radujem se radu na tome! Za sada toliko i, naravno, igra u pozorištu do kraja sezone.