Nataša Perić, glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske, u matičnoj kući trenutno radi na ulozi Marte u predstavi "Martin udio", čija se premijera po djelu Sanje Savić Milosavljević i u režiji Nikole Bundala očekuje u ponedjeljak, 20. aprila, s početkom u 20 časova.
Predstava je nastala po istoimenom romanu za koji je, što je rijetkost na književnoj sceni, Sanja Savić Milosavljević dobila pet književnih nagrada: "Beogradski pobednik", Godišnju nagradu Uduženja književnika Republike Srpske, "Isidora Sekulić", "Šušnjar" i "Momo Kapor", a čiju dramatizaciju sama potpisuje. Pored Nataše Perić u naslovnoj ulozi, u komadu igraju: Smiljana Marinković, Aleksandar Stojković, Jovo Maksić, Nikolina Friganović, Nataša Ivančević/Slađana Zrnić, Ana Vinčić, Miljka Brđanin, Tara Jovanić, Anđela Tasić, Senad Milanović, Danilo Kerkez, Anando Čenić i Nataša Ostojić.
Dramaturg predstave je Goran Starčević, scenografkinja Dragana Purković Macan, kostimografkinja Ivana Ristić, kompoziciju potpisuje Petar Topalović, video rad Petar Bilbija, scenski govor Biljana Đurović, scenski pokret Marija Milenković, a dizajn svjetla Nikola Zavišić. Producent predstave je Nikola Đaković, asistent dramaturga Ivana Lovrić, inspicijent Miodrag Markićević i suflerka Svjetlana Vranjković. Sudeći po imenima iz autorskog tima predstave, ali i samom romanu koji je, pored nagrada, osvojio i čitaoce, publiku očekuje jedan zanimljiv komad. Uoči premijere, više o komadu i svojoj Marti, Nataša Perić je govorila za "Nezavisne".
NN: Prije samog rada na predstavi, koliko su Vas zainteresovali roman i dramatizacija romana "Martin udio"?
PERIĆ: Dugo nisam čitala takav roman gdje su mi se smjenjivale emocije - čas sam se smijala, čas plakala. Moram da priznam da mi se Martin lik nekako odmah zašio uz srce. Željno sam iščekivala dramatizaciju i mislim da je zadržala tu suštinu, taj spoj topline, humora i tihe tuge.
NN: Marta se kroz ovo djelo suočava sa abortusima, gubitkom porodičnog doma, tragičnom smrću sina i muža. Iz današnje perspektive, rijetko ko bi poslije ovakvih tragedija mogao da nastavi dalje. Marta je nekako uspjela da pregura do starosti. Radeći na njenom liku, šta mislite odakle je crpila tu snagu?
PERIĆ: Mislim da Marta ne crpi snagu iz nekog velikog, svjesnog izvora, nego iz svakodnevnog života. Ona jednostavno radi ono što treba - korak po korak "rasprema svoj udio". Altruističkog duha, nema luksuz da se raspadne poput likova koji je okružuju. To je tiha, uporna snaga koja možda nije vidljiva na prvi pogled, ali nosi cijeli život.
NN: "Samo da Bog djecu sačuva. I da ne žive u vremen'ma u kojima smo živili. Neka ova vremena sa nama i odu", kaže Marta u jednom trenutku. Koliko je Martino breme, po Vašem mišljenju, generacijska, te stvar istorije i geografije u kojima je živjela? Koliko naših baka možemo pronaći u njoj?
PERIĆ: Martino breme jeste u velikoj mjeri generacijsko, vezano za vrijeme i prostor u kojem je živjela. U njoj prepoznajemo naše bake upravo u toj tihoj izdržljivosti. One nisu imale prostor da se zaustave i bave sobom, nego su nosile porodicu, kuću, svakodnevnicu. Zato Marta djeluje tako blisko - jer nije samo jedan lik, nego skup iskustava i sjećanja koje mnoge već nose u sebi.
NN: Sanja Savić Milosavljević, uprkos tragedijama, Martu neće "poštedjeti" ni vedrijih strana života. Da li ste i u kojoj mjeri ovu ulogu gradili u pravcu vedrine i humora?
PERIĆ: Nismo bježali od vedrijih trenutaka, svakako, koliko je to dramatizacija dozvoljavala. Marta, uprkos svemu, ima i lijepe slojeve života. Ona je voljela i bila voljena - njen odnos s Rajkom je čist i iskren. Išla je u Beč, naučila zanat, postala sjajna krojačica. Sve su to momenti koji joj daju punoću i pokazuju da njen život nije samo tragedija.
NN: Iz perspektive jezika, koliko Vam je blizak Martin govor i uopšte različiti govori u ovom djelu?
PERIĆ: Govor mi je bio naročito interesantan, jer je on jedan od načina da se osjeti sredina, vrijeme i mentalitet ljudi. Profesorica Biljana Đurović radila je sa nama scenski govor i pomogla nam da taj jezik "očistimo" i preciziramo. Gledala sam sve predložene filmove i dokumentarne snimke da mi taj govor "uđe u uvo".
NN: Martinog supruga Rajka igra Jovo Maksić. Koliko Vam je ovaj autentični Dalmatinac pomogao u oživljavanju susjedne Like jednog vremena?
PERIĆ: Jovo nam je svima bio dragulj i svojevrsna riznica za sve stvari u procesu. Srećna sam što imam priliku da radim s njim, mnogo sam naučila od njega kroz ovaj proces. Prirastao mi je srcu, i kao Jovo i kao Rajko.
NN: Recite nam nekoliko rečenica o saradnji sa ostalim kolegama i rediteljem Nikolom Bundalom, kako teku završne probe?
PERIĆ: Kad imaš sjajan tekst, sjajne kolege i reditelja - mogu samo da kažem da sam zahvalna! Svi smo imali osjećaj da gradimo isti svijet, što je mnogo važno u procesu rada. Završne probe teku intenzivno, ali u dobroj atmosferi.
NN: U posljednje vrijeme, pored Bundala, sarađivali ste i s Milanom Bogdanovićem. S obzirom na to da su obojica mladi i perspektivni reditelji, recite nam nešto o tome kako vidite pozorišnu Banjaluku u narednih nekoliko godina, odnosno recite nam kako biste voljeli da je vidite, šta je ono dobro što treba da o(p)stane, a šta nam trenutno fali, a mogli bismo uskoro da gledamo na daskama koje život znače?
PERIĆ: Ovo mi je treći proces sa Bundalom i mogu reći da se i dalje iznenađujem njegovom zrelom pristupu u radu. Ono što mi najviše prija je što uvijek ima jasnu viziju, ali dovoljno otvorenosti za glumca da u tome pronađe svoj prostor. Milan Bogdanović je svojim pristupom donio neku novu energiju i svježinu u pozorište. Odlično je što Narodno pozorište na ovakav način daje prostor i mogućnost mladim rediteljima. Smatram da je to vrlo važno za razvoj i kontinuitet samog pozorišta, jer na ovaj način dolaze nova čitanja tekstova i drugačiji pogled na svijet. Pozorišna Banjaluka već sada ima kvalitetne temelje i dobre ljude. Ono što možda trenutno nedostaje jeste malo više autorskog rada, ali imam osjećaj da dolaze generacije reditelja i glumaca koji će to dodatno otvoriti.
NN: Za kraj, prošlo je osam godina od premijere popularne predstave "Naši dani" po tekstu Željka Stjepanovića i u režiji Juga Radivojevića. Koliko se toga u međuvremenu promijenilo u samoj glumačkoj postavci, a i u društvu koje obrađuje ovaj komad?
PERIĆ: Za osam godina nije bilo mnogo izmjene u glumačkoj postavci, a rekla bih nimalo u društvu. Nažalost, neke teme su postale još aktuelnije nego u trenutku premijere. Imam želju da dočekamo vrijeme kada će Disovi stihovi: " Pod sramotom živi naše pokoljenje" i ova predstava biti samo podsjetnik na jedno prošlo vrijeme, a ne odraz sadašnjosti.