Nebojša Dugalić, glumac, režiser i profesor Akademije umetnosti u Beogradu, koji je po tekstu "Reči o svečoveku" Vladike Nikolaja Velimirovića, adaptirao istoimenu monodramu, tvrdi da je još od studentskih dana želio da napravi ovaj veliki poduhvat.
"Začetna ideja za ovu monodramu potekla je još od studija, jer sam nameravao da ovo bude moja diplomska predstava. Budući da se to nije desilo tada, urađena je nakon 20 godina, u vreme proslave osam vekova manastira Žiča, u okviru humanitarnog fonda ovog manastira", objašnjava Dugalić, koji je ovo djelo nedavno izveo pred trebinjskom publikom.
Tekst "Reči o svečoveku" je, ističe, "od čitalačke javnosti skrajnutiji deo celokupnog bogatog stvaralaštva Vladike Nikolaja".
"Meni se činilo da je upravo u tom delu Vladika Nikolaj pokazao svu širinu i dubinu svoje teološke misli i svoje ljudske topline, pa sam mislio da je upravo to delo najzgodnije za izvođenje", navodi Dugalić.
NN: Mnogi smatraju da ste napravili jedan hrabar poduhvat sa ovim tekstom. Šta Vi o tome mislite?
DUGALIĆ: Ovde je osnovno pitanje šta je prostor čovekovog iskustva i mislim da ima smisla raditi ovakve stvari samo ako je čovek i sam na neki način deo toga iskustva i ako ono što govori može da govori, pre svega, u lično ime. To je, čini mi se, najbolji način da jezik glumačke umetnosti bude način jednog živog svedočanstva Boga. U istoriji svetiteljstva poznati su mnogi slučajevi svetih glumaca i mučenika koji su bili glumci, tako da glumački dar nije nešto što je izuzeto iz mogućnosti da bude osveštano takvim jednim iskustvom, jer govori jednim jezikom koji se stavlja u službu jednog svedočenja koje je svedočenje živoga Boga i žive božje reči.
NN: Imate širok spektar umjetničkog dara, kako ste znali koji je "onaj pravi"?
DUGALIĆ: Ja sam bio talentovan i za glumu i za muziku i za slikarstvo, ali opredelio sam se za glumu, jer mi se prosto učinilo da jezik scene u sebi objedinjuje sve te jezike i da je to prostor u kome mogu celovito da budem prisutan, sa svim onim što sam prepoznavao kao svoje darove, u to vreme kada sam birao svoj put. Pozorište mi je nekako kompletna čarolija svih tih različitih čovekovih mogućnosti jezika i činilo mi se da je to nešto gde mogu najbolje da se ostvarim.
NN: Pored glume, bavite se i režijom, a radite i kao profesor. Čemu ste najviše posvećeni?
DUGALIĆ: Pa, ne znam, kako kad šta treba, kako me koje obaveze pozovu. Kao režiser sam debitovao 1996. godine Čehovljevim "Višnjikom", a kasnije počinjem da predajem studentima. Sva tri posla sam radio uporedo i to je naprosto bio prirodni tok stvari. Trudim se nekako da dajem sve od sebe, da sa studentima podelim svoje znanje i iskustvo, kad radim predstavu, onda to radim da ona bude najbolja moguća, tako da mislim da je davanje svog maksimuma i jedini smisleni način da čovek bilo šta u životu radi.
NN: Kako je raditi sa mladima?
DUGALIĆ: Jako lepo, jer su svi ti mladi ljudi, nakon srednjoškolskog sistema, u kome moraju da uče sve i svašta, sada opredeljeni da rade ono što vole, daroviti su i gladni znanja. Jako je lepo da čovek učestvuje u svemu tome kao neko ko daje znanje darovitim budućim glumcima, da im da sitost. Ja sam profesor na Akademiji umetnosti Beogradu, gde velika imena našega glumišta - Mirjana Karanović, Predrag Ejdus, Ivan Bekjarev i ja držimo katedru glume. Sa ove katedre izlazi mnogo sjajnih glumaca, ali je pitanje mogućnosti, gde se može raditi, iako je u principu najbitnije da se svi ti mladi ljudi iškoluju, da dobro znaju svoj posao, jer ako neko zna nešto dobro da radi, naći će način i da taj posao nastavi kroz život.
NN: Na kojim projektima trenutno radite?
DUGALIĆ: Trenutno radim "Seobe" Crnjanskog u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, u režiji i dramatizaciji Vide Ognjenović. To je jedan spektakl, gde će se pojaviti blizu stotinu glumaca na sceni. Ja igram Pavla Isakoviča, Branislav Lečić igra Vuka Isakoviča, a Isidora Milić Evdokiju. U predstavi učestvuje ceo ansambl novosadskog pozorišta, kao i deo baletskog ansambla, tako da je u pitanju zaista veliki spektakl, čija se premijera očekuje 24. novembra. Zbog blizine tog datuma, radi se užurbano, tako da sam nekako izbegao dva dana i došao u Trebinje i Herceg Novi da odigram Vladiku Nikolaja, ali me po povratku čeka rad u Novom Sadu, za koji ne mogu da kažem i da je naporan, jer oduzima dosta vremena, ali se radi s ljubavlju.
Izbor iz filmografije
"Tito i ja" (1992) foto: tito i ja
"Kraj dinastije Obrenović" (1995) foto: obrenovic
"Netaknuti suncem" (2002) foto: netaknuti
"Peščanik" (2007) foto: pescanik
"Besa" (2009) foto: besa
Uskoro peti put otac
Nebojša Dugalić otac je četvoro djece, a peto je na putu. Kaže da se uloga oca i supruga lako može uskladiti sa brojnim obavezama, samo kada čovjeka u svemu tome ispunjava ljubav.
"Očekujem uskoro i peto dete i sve te privatne obaveze mogu se uskladiti sa poslom samo kada čovek nije plašljiv pred životom i tada mu nekako Bog pomaže i stvari se nekako same od sebe slože. Mislim da je sve u čoveku koji, iz nekoga straha, ne stigne da ostvari sebe na mnogo puniji način", dodaje on.
Biografija
Glumac Nebojša Dugalić rođen je 17. maja 1970. godine u Kraljevu. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1994, u klasi profesora Vladimira Jevtovića.
Igrao je na scenama Narodnog pozorišta, Beogradskog dramskog pozorišta, "Ateljea 212", Kruševačkog pozorišta, "Bitef teatra" i drugih.
Na Međunarodnom festivalu u Moskvi 2006. godine dobio je "Zlatog viteza" za glumu u predstavi "Zlatno runo" Borislava Pekića.