Gotovo da nema osobe koja kroz život nije dobila kakav nadimak, bilo privremen, koji se sticajem okolnosti kasnije "izgubio", ili onaj trajan koji je ostao za cijeli život.
I među banjalučkim umjetnicima i kulturnim radnicima postoje oni koji su prepoznatljiviji po nadimku nego po imenu. Neki od njih priznaju da su se toliko srodili sa svojim nadimkom, da veoma često zaborave na pravo ime. Uglavnom su, kako kažu, ti nadimci nastali sponatano, najčešće u ranoj mladosti, nakon čega su postali jedan od najvažnijih znakova raspoznavanja.
Na pitanje upućeno Miloradu Kenjaloviću, profesoru i nekadašnjem dekanu banjalučke Akademije umjetnosti, otkuda mu nadimak Buco, u šali je odgovorio: "Pa zar se ne vidi", aludirajući na svoju kilažu. Otkrio je da je nadimak dobio još u pubertetskim danima, dok je svirao u Kulturno-umjetničkom društvu "Veselin Masleša".
"Nadimak mi je tada dao kolega Sead iz Prijedora, koji je svirao sa mnom u Društvu. Od tada pa sve do danas me svi zovu Buco, mada sam jedno vrijeme bio i smršavo. Naime, u pubertetu sam bio baš pravi buco, a zatim kada sam otišao da studiram na Akademiju umjetnosti u Sarajevo dosta sam smršao. Čuvao sam liniju do rata, kada sam, nakon što sam prestao pušiti, 'nabacio' 60 kilograma", priča Kenjalović.
Milorad Kenjalović otkriva da se toliko srodio sa nadimkom Buco da ponekad zaboravi svoje pravo ime
Dodaje da mu nikada nije smetalo što ga svi oslovljavaju nadimkom, otkrivajući da se toliko srodio sa istim da se ponekad zna desiti da skoro i zaboravi svoje pravo ime.
I pjesnika Ranka Preradovića mnogi znaju isključivo po nadimku Deda.
"Veoma mlad sam se oženio i dobio dijete pa sam s ozbirom na to veoma mlad dobio i unuče. Kad sam dobio prvo unuče, nisam imao još ni 50 godina. Naravno, ja sam bio veoma srećan, slavio sam, tako da me od tada svi zovu Deda", objašnjava Preradović, otkrivajući da sljedeće godine proslavlja punih 50 godina braka.
Ističe da mu ni malo ne smeta što ga samo unuci ne zovu dedom, nego i mnogi poznanici i prisni ljudi.
Banjalučki književnik Milenko Stojičić priča da je nadimak Zajc, još kao dijete, dobio po legendarnom slovenačkom skakaču Ludvigu Zajcu.
"Moj legendarni nadimak Zajc datira još od osnovne škole, kada sam bio šesti razred. Tada su bili popularni skijaški skokovi i mi, djeca iz ulice, skakali smo sa improvizovanih skakaonica - daščara. Pravili smo skije od dasaka, takimičeći se u skokovima i spuštajući se sa velike planine Lisina iznad Mrkonjić Grada. Moram priznati da se sav naježim kada se sjetim tih vremena. Bila je nevjerovatna hrabrost sa takve visine, niz takvu nizbrdicu, spuštati se na tim drvenim podmazanim skijama, takozvanim tandžarama. Tada nam je bilo bitno da što više skočimo, bez obzira hoće li neko slomiti ruku, nogu…, a bilo je dosta takvih slučajeva", prisjeća se Stojičić.
Dodaje da je u nekoliko takmičenja bio najbolji skakač, sa dometom i do 20 metara, zbog čega su mu i dali nadimak Zajc. Danas ga, kaže, tako zovu i žena i kćerke, školske kolege iz Gimnazije i neki bliski prijatelji. Ovaj istaknuti književnik kaže da se nikada na ulici ne okrene ako ga neko oslovi imenom i prezimenom, ali uvijek na nadimak Zajc te otkriva da ima u planu da neku od svojih budućih knjiga upravo potpiše svojim nadimkom.
Za Aleksandara Stojkovića, glumca u Narodnom pozorištu RS, dovoljno je reći samo Piksi pa da mnogi znaju o kome je riječ. Nadimak je, kaže, dobio po proslavljenom fudbaleru Draganu Stojkoviću Piksiju.
Pjesniku Ranku Preradoviću ne smeta što ga, osim unuka, Dedom zovu mnogi prijatelji
"Nadimak mi je dao još u prvom razredu srednje škole profesor geografije i odbrane i zaštite. Piksi je tada bio naš najbolji fudbaler i u zenitu popularnosti, a ja se prezivam kao i on. Jedan dan je nastavnik došao i rekao da svi idemo s časa, jer je igrala Jugoslavija i Engleska, obrativši se meni riječima: 'Piksi, ti povedi'", priča ovaj glumac.
A Dejan Zorić Pinki, glumac Gradskog pozorišta "Jazavac" iz Banjaluke, kaže da mu je ispočetka malo smetao nadimak, ali da je danas veoma ponosan na njega.
"Nadimak sam dobio u osnovnoj školi, kad sam preselio iz Zagreba u Banjaluku. Prvo su me, nekoliko dana zvali Pinokio, pošto mi je prvo nos izrastao, a zatim su skratili na Pinki i tako je ostalo do danas", sjeća se Zorić.
