Pozornica

Nevenka Nena Rodić za "Nezavisne": Gluma je igra, a ja sam uvijek u igri

Nevenka Nena Rodić za "Nezavisne": Gluma je igra, a ja sam uvijek u igri
Foto: Ustupljena fotografija | Nevenka Nena Rodić za "Nezavisne": Gluma je igra, a ja sam uvijek u igri

Nevenka Nena Rodić, iako je od 2013. godine u glumačkoj penziji, jedna je od onih umjetnica koje dokazuju da glumac zapravo nikada ne odlazi u penziju. Ljubav prema pozorištu, lutkarstvu i radu sa najmlađima nastavila je da njeguje kroz Dječiji studio glume "Roda", koji vodi dugi niz godina.

Upravo će polaznici ovog studija danas, u 11 časova, u prostorijama Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske, izvesti predstavu "Patkica Nestaško". Predstava se organizuje povodom Međunarodnog dana djeteta, a tim povodom Nevenka Nena Rodić govorila je za "Nezavisne" o lutkarstvu, radu sa djecom i pozorištu uopšte.

Podsjećamo, Rodićeva je u Dječijem pozorištu Republike Srpske provela pune četiri decenije, a u monografiji ove institucije, objavljenoj krajem prošle godine povodom obilježavanja 70 godina postojanja, o njenom radu, između ostalog, zapisano je: "Ostvarila se kao glumica u dramskim predstavama za djecu, ali posebno joj je bila draga lutka i igra sa njom. Do posljednjeg atoma snage posvećena ulozi koju tumači, živjela je sve likove koje je tumačila. Izuzetna je bila u glasovnoj karakterizaciji likova, sa zavidnom muzikalnošću. Svoju ljubav prema dječijem pozorištu i lutkarstvu dokazala je i baveći se pedagoškim radom sa najmlađima u svom Studiju 'Roda'. Godinama neumorno istrajava učeći djecu osnovama lutkarstva i svim tajnama koje ono donosi."

NN: Šta nam možete reći o današnjem događaju?

RODIĆ: Dvadesetog novembra je Međunarodni dan djeteta i svake godine sam nastojala, pa i ove, da ga obilježim sa djecom, naravno. Ovog puta izabrala sam malu lutkarsku predstavu u kojoj publika i glumci ostvaruju neposredan kontakt. Zajedno tjeramo lisicu iz kućice, vraćamo patkicu na njeno mjesto, ali neću otkrivati sve tajne. Djeca organizuju lov, lovci dolaze sa svojim trubama, trube, udaraju nogama, oponašaju konje, psi laju i tako dalje. Sve to radimo zajedno. Osim toga, pripremili smo i odabrane stihove dječijih pjesama. Uvijek pozovem i gosta. Ovaj put sam u biblioteku, našu veliku javnu univerzitetsku ustanovu, pozvala vrtić "Zvjezdica", čija su djeca dobila tekstove. Izabrala sam tekstove Velimira Miloševića o dječijim pravima. Imaćemo i publiku, djecu iz vrtića "Bajke". Oni su prve komšije naše biblioteke i svi zajedno ćemo na lijep, veseo i radostan način obilježiti ovaj dan. Uvijek govorim da, kada se mladi čovjek bavi umjetnošću i stvaralaštvom, raste u svijetu maštarskih sloboda i postaje najsrećniji.

NN: Kada smo kod dječijih prava i zdravog odrastanja naše djece, koliko se kao društvo posvećujemo tome svakodnevno?

RODIĆ: Ja sam cijeli život sa djecom. Četrdeset godina sam igrala u Dječijem pozorištu i dobila sam sve moguće nagrade. Jednom ćemo pričati i o mojoj knjizi koja je izašla pod naslovom "Srce djeci - sa lutkama". U njoj sam ukratko pisala o sebi i svojim priznanjima, od baletske škole pa sve do danas. Sav moj rad bio je i ostao vezan za djecu. Što se tiče društva, nismo svi jednaki. Mislim da bi oni koji imaju svoje dijete trebalo i da obraćaju pažnju na važne dječije datume, a sve u svemu, ljubavi prema djeci kod nas generalno ne nedostaje. Rad sa djecom je već druga priča. Tu bi, uz podršku udruženja, situacija mogla biti mnogo bolja. Svim udruženjima koja se bave djecom treba omogućiti sredstva za rad. Ja sam u Udruženju građana Dječiji studio glume "Roda" i uvijek kada tražim sredstva - dobijem ih. To su sitna sredstva, čisto da se počastimo tog dana, da napravimo majice sa logom "Roda", da odemo u posjetu, recimo, "Radi Vranješević", Centru "Zaštiti me", "Zotoviću". Sa svima sarađujem i nastojim da organizujem takve aktivnosti. Evo, 3. decembra biću u Srpcu, gdje ćemo obilježiti Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, jer među nama ima i djece sa posebnim potrebama.

NN: Već pola vijeka ste u lutkarstvu. Koliko lutkarska scena danas i ovdje liči na onu prijašnju?

RODIĆ: Imala sam sreću da sam živjela i radila u zlatnom dobu lutkarske scene, sarađujući sa najvećim lutkarskim rediteljima. Među njima su bili Miroslav Ujević, Lule Stanković i Edi Majaron. Majaron je, koliko znam, jedini još živ, dok su ostali, nažalost, preminuli. Bili su to pravi lutkari i zajedno smo stvarali divne predstave kojima su djeca uvijek bila oduševljena. Nedavno sam sa svojim unukom išla u pozorište i moram da prenesem svoje utiske dragoj gospođi direktorici Ljilji Labović. Gledala sam predstavu "Zaboravljena priča", u kojoj djeca nisu prepoznala pojam smrti, i hvala Bogu da je tako. Glumci pričaju na bubice, pa kažu: "Imao sam baku, ona mi je pravila palačinke i tako dalje, a na kraju je baka umrla." Pitam se čemu takva rečenica. Cijeli dan sam bila tužna. To se moglo reći na drugačiji način, a ne baš tako - "baka je umrla". Moglo se reći da je baka ostarila i otišla. Nije ni važno kako, jer postoji mnogo načina da se to saopšti. Predstavu je režirao mladi reditelj kojeg ne poznajem. Neko bi trebalo da mu ukaže na to. Na njemu je da li će savjet prihvatiti ili ne, ali meni je to zaista bilo tužno. Sa druge strane, primjećujem da su današnje predstave scenografski kvalitetnije. Nedavno je održan i festival u Dječijem pozorištu, pa sam pogledala nekoliko predstava. Ne znam da li je to zbog materijalnih okolnosti, nedostatka lutkarskog kadra ili nečeg trećeg, ali uglavnom na predstavama igraju po dva glumca. Mi smo ranije nastupali kao ansambl i jednostavno igrali. Danas se mnogo više ulaže u animaciju i muziku. Sve je nekako stilski zaokruženo i jedinstveno. Ipak, ja najviše volim klasičnu bajku i igru. Ne volim kada Vuka boli zub, pa mu Crvenkapa gleda u usta i daje tablete ili se dešavaju slične stvari. To ne ide. Crvenkapica je Crvenkapica i tačka.

NN: Za kraj, recite nam koliko Vas u penzionerskim danima ispunjava rad u Dječijem studiju glume "Roda" i da li ste, kako ja smatram, neko ko ne može bez lutke, glume i igre?

RODIĆ: Teško mogu bez toga. Kuća mi je puna lutaka, ima ih više nego ofingera za garderobu. Lutke su uvijek tu i, zahvaljujući njima, redovno radim sa djecom. Moram da pomenem i dvoje djece koja će igrati u petak. Oni su sa Manjače, iz Osnovne škole "Petar Kočić". Uključila sam ih u igru. Dala sam sve od sebe da im ispravim govor, poboljšam izražavanje, obogatim rječnik i pomognem da kontrolišu pokrete ruku. Sve će im to biti korisno u životu. Lutkarstvo je nešto što me vraća u djetinjstvo. Zbog toga sam cijeli život u ovom poslu i kroz njega nekako oživljavam ono najljepše u čovjeku - vedrinu, maštu i igru. Djeci uvijek govorim da je gluma igra, a ja sam uvijek u igri. Prije korone imala sam mnogo članova, a danas ih je znatno manje. Ne organizujem audicije, djeca dolaze sama i ja radim s njima. Igramo uno karte, pogađamo, razgovaramo o tome šta je napravljeno od gvožđa, koje vrste povrća postoje, koje su boje određeno voće i povrće i tako dalje. Zapravo, na taj način razvijam njihovu maštu i učim ih da se pravilno i sadržajno izražavaju. Kada ih pitam: "Da li ti se sviđa gluma", želim da ne odgovore samo sa "da". Isto tako, kada ih pitam: "Da li ideš?", ne želim da čujem samo "da". Učim ih da obrazlože svoje odgovore, da kažu: "Sviđa mi se gluma zato što..." i tako dalje. Mnogo djece prošlo je kroz moj studio glume. Neki su danas glumci, a neki reditelji, poput Saše Hajdukovića. Rad u studiju mnogo im je pomogao, jer sam oduvijek posebnu pažnju posvećivala, a i danas posvećujem, pravilnoj artikulaciji. Važno mi je da se svako slovo jasno čuje, bez frfljanja i nepravilnog izgovora.

Najčitanije