Za Nikolinu Đorđević, mladu glumicu Narodnog pozorišta RS, ova godina je protekla u znaku nagrada i priznanja, kojima je čak četiri puta od početka ove godine nagrađen njen rad. Dva puta je nagrađena za ulogu Katarine u predstavi "Madam San Žen", za koju je dobila nagradu "Tmačin prsten" za najbolju žensku ulogu u 2007. godini, kao i nagradu za najbolju mladu glumicu na "Teatarfestu" u Doboju.
Prošlog mjeseca uslijedila je i godišnja nagrada Narodnog pozorišta RS za najbolju glumicu protekle sezone, a u prvoj polovini godine za ulogu Maše u predstavi "Tri sestre" Nikolini je na Festivalu pozorišta BiH u Jajcu dodijeljena nagrada za najbolju žensku ulogu.
Ova mlada i uspješna glumica ipak kaže da je za nju najveća nagrada činjenica da se publika vratila pozorištu, koje u sve većem broju posjećuju i mladi ljudi.
Nikolina, koja je sama sebi najgori kritičar, kaže da nagrade i priznanja imponuju, a u isto vrijeme i obavezuju.
NN: Koliko Vam znači nagrada "Tmačin prsten", koju ste dobili za najbolju žensku ulogu u 2007. godini?
ĐORĐEVIĆ: Meni je to drugi "Tmačin prsten". Prvi put sam ovu nagradu dobila za ulogu Katarine u predstavi "Sveti Georgije ubiva aždahu", a sada za Katarinu u predstavi "Madam San Žen". Kao i svaka nagrada, s jedne strane impunuje, a sa druge strane obavezuje. Lijepo je kada ljudi iz vašeg radnog okruženja prepoznaju vaš rad i znaju da ga cijene, ali to u isto vrijeme i obavezuje, jer to povjerenje treba da ispoštujete i da se trudite da svaku narednu ulogu i svaki naredni projekat uradite što bolje.
NN: Koliko rada i pripreme je zahtijevala uloga Katarine u predstavi "Madam San Žen" i da li ste se toj ulozi više posvetili nego drugim ulogama koje ste tumačili u predstavama?
ĐORĐEVIĆ: Mislim da se svakoj ulozi isto posvećujem. Pristup ulozi je svaki put nekako drugačiji i sve zavisi od komada i koncepcije koju reditelj ima, onog što se od mene traži i što ja mogu da ponudim. Nisam se pretjerano mnogo pripremala za tu ulogu. Na prvo čitanje sam vidjela da je to nekako moj senzibilitet i da ću se snaći u tome. Naravno, kada imate i dobre partnere s kojima radite, onda je uvijek sve jednostavnije i ljepše. To je ono što mi je ova uloga donijela, kao i uloga koju sam tumačila u "Porodičnim pričama". To je neka lakoća igre, koju imam dok radim, neka radost, koja je malo drugačija od drugih predstava. Iako se svakoj podjednako radujem i uživam, nekoliko predstava bih izdvojila po nečemu jedinstvenom, što je jako teško objasniti. To su bile uloga Viole u predstavi "Bogojavljenska noć", zatim u "Porodičnim pričama" uloga Milene, uloga Katarine u predstavi "Madam San Žen" i sada ova uloga Pavke u predstavi "Narodni poslanik". Tu je bilo i još nekih uloga, koje su me vodile na neki drugi put, kroz koje sam na neki specifičan način sazrijevala, kao što je Katarina u predstavi "Sveti Georgije" ili uloga Saide hanume u predstavi "Omer-paša Latas".
NN: Kao što je pozorišna publika bila oduševljenja Vašom fantastičnom glumom u predstavi "Madam San Žen", podjednako je reagovala i rediteljka Milica Kralj, koja je jednom prilikom istakla da ste pravi "dragulj za reditelja". Koliko takve pohvale, koje dolaze sa svih strana, obavezuju glumca?
ĐORĐEVIĆ: Mnogo, ali ja to čujem i, ne mogu da kažem da zaboravim, nego to registrujem i pohranim negdje sa strane. Nekada se bojim samo onoga što se kao "podrazumijeva" kada su te nagrade i pohvale u pitanju, a podrazumijeva se da će neko, ako je nešto radio dobro i dalje raditi dobro ili još bolje. Nekako pustim to sa strane, čujem i samo se nastavim baviti svojim poslom. Sebi sam najgori kritičar i čak nekad, kad me ljudi pohvale, ukoliko ja nisam zadovoljna svojim radom, to jednostavno nije to.
NN: Katarina je uloga za blistavu, energičnu, šarmantnu i harizmatičnu glumicu, kakve osobine je Milica Kralj pronašla u Vama. Da li Vam je, s obzirom na to, lakše glumiti uloge koje imaju osobine slične Vašim ili ne?
ĐORĐEVIĆ: To je teže. Kada je nešto bliže tebi, kada prepoznaš osobine, postupke ili reakcije koje neki lik ima, a srodne su i blisko tebi, to je onda mnogo teže, zato što se ljudi tako suočavaju i sami sa sobom, bilo da je pozitivna ili negativna osobina u pitanju. Prosto mislim da to nije prijatno, jer je to neka vrsta razgolićavanja ličnosti. Sve drugo, što je neka maska, uvijek je lakše odglumiti. Često se dešava, ne znam da li je to i sa mnom slučaj, da ljudi imaju neki otklon i otpor kada vide da je nešto blisko njima, te pokušavaju na drugačiji način da pristupaju tome. Malo se možda ograde ili se sklone, ali ja ipak mislim da to treba nekako iskoristiti, uvezati i pomiriti, kako bi se na najbolji mogući način predstavili na sceni.
NN: Kakvo iskustvo za Vas je bilo glumiti u seriji "To toplo ljeto"? Da li Vam više odgovara gluma u pozorištu, u serijama ili na filmu?
ĐORĐEVIĆ: Ja pozorište uvijek stavljam na prvo mjesto, zato što je igrati u pozorištu po mom mišljenju mnogo veće zadovoljstvo nego raditi na televiziji ili filmu. Doduše, na filmu nisam radila, što bih jako voljela, ali evo sada ću imati prilike da radim film sa Sašom Hajdukovićem. Taj film počinje da se snima u decembru, to je zapravo diplomski rad našeg studenta Akademije, koji bi trebalo da bude dugometražni igrani film. Ja sam i ranije imala iskustva sa serijama, što je jedna druga priča, jer se koriste druga sredstva, brže se radi, nema se baš toliko vremena za probe i kada se snimi scena "to je to". Može da se ponavlja, ako postoje neke greške, ali meni je gluma u seriji neuporediva s pozorištem.
NN: Mislite li da je glumicama teže uspjeti u svojoj profesiji na domaćim prostorima, nego glumcima i kakva su Vaša iskustva?
ĐORĐEVIĆ: Zavisi šta se smatra uspjehom. Po mom mišljenju je uspjeh kvalitetno trajanje. To da li sam uspjela mogu da kažem za nekih dvadeset godina, kada vidim koliko sam trajala i šta sam ostvarila. Mislim da je put do uspjeha podjednako težak i za muškarce i za žene, da tu nema neke razlike. Kod nas je više stvar šanse i mogućnosti da radiš nešto. Moja klasa, odnosno moja generacija je imala priliku da odmah uđe u pozorište, jer smo mi bili prva generacija, ali vidim da i ostali ljudi koji dolaze iza nas, studenti, mladi glumci imaju tu priliku. Ne svi, ali neki da. Mislim da je i taj faktor sreće jako bitan u svemu tome.
NN: Da li privatni život nekada trpi zbog Vašeg uspjeha u karijeri? Koliko Vam je teško uskladiti sve obaveze?
ĐORĐEVIĆ: Veoma teško. U početku sam mislila da će to ići nekako lakše, da će se moći uskladiti, ali bar u mom slučaju privatni život trpi mnogo. Naravno, to zavisi i od toga u kakvoj porodici ste odrasli i kako ljudi oko vas razumiju, shvataju ili podržavaju vaš posao. Ne namjerno, ali porodica se nekako zapostavi, zbog toga što ovaj posao nosi zaista mnogo stresa i obaveza, tu su i putovanja, a nemamo ni normalno radno vrijeme. Htio ili ne, čovjek se udalji, onda poslije, opet kada imate neko vrijeme, pokušate da nadoknadite sve to, ali u tome se ne uspije baš svaki put i uvijek ostane neki ožiljak ili praznina.
NN: Kada ste se zainteresovali za glumu i da li ste ikada doveli u pitanje svoju odluku da izaberete ovu profesiju?
ĐORĐEVIĆ: Ne mogu da kažem da sam baš od djetinjstva znala da ću biti glumica, ali me sve nekako vodilo ka tome. Najviše intuicija. Iako sam poslije gimnazije upisala stomatologiju i bila dobar student, nekako sam znala da se neću baviti tim poslom i kada je otvorena Akademija umjetnosti, samo sam podigla svoje dokumente i otišla na prijemni ispit. Nikada se nisam pokajala zbog svog izbora, iako ima trenutaka kada je ziasta teško, kada pomisliš da bi bilo bolje da radiš neki drugi posao. To su neki rijetki trenuci kada si iscrpljen, nesiguran i osjećaš se usamljeno, ali sve to ipak brzo prođe i u odnosu na onu sreću i zadovoljstvo koje osjetiš dok igraš, to je zaista zanemarivo.
NN: Da li biste posebno izdvojili neku predstavu u kojoj biste željeli da glumite i koju?
ĐORĐEVIĆ: Ja nemam tako nešto. Nikada nisam razmišljala o tome i nemam posebnu želju za nekom ulogom. Voljela bih da snimim film, a što se tiče pozorišta, mislim da će se tu stvari odvijati nekim svojim tokom. Jedino mi je žao što nemam predispozicije da se okušam u mjuziklu, a to mi je velika želja da budem dio jednog takvog projekta.
NN: Čime ste trenutno zaokupljeni i kakvi su Vam planovi za naredni period?
ĐORĐEVIĆ: Završili smo predstavu "Narodni poslanik", čija je premijera bila 18. oktobra, na rođendan našeg pozorišta. Po reakcijama publike, koliko vidim, to je zaista uspješna premijera, a i počeli smo sa gostovanjima. Kada pogledate publiku, sve više vidite da mladi ljudi dolaze u pozorište, što je nekako ohrabrujuće i to mi više znači nego bilo kakva nagrada, kada vidite da imate publiku i ljude koji vole pozorište.