BANJALUKA - Predstava "Ni riba ni meso" njemačkog pisca Franca Ksavera Kreca, novi je komad Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), koji je na scenu "Petar Kočić", popularnu malu scenu, postavio mladi reditelj Nikola Bundalo.
Komad je pretpremijerno izveden u utorak uveče, dok je premijera zakazana za večeras.
Najavljena kao socijalna drama koja se bavi dvjema njemačkim porodicama početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, predstava je mnogo obećavala, ali ipak nije ispunila očekivanja. A očekivanja su bila velika iz bar dva razloga…
Prvi je jer je mladi Bundalo novi član nacionalnog teatra Republike Srpske, pun znanja i energije, a drugi jer je svoj talenat već pokazao u komadima "Banjaluka" u Gradskom pozorištu "Jazavac" i "Bio jednom jedan lav" u Dječijem pozorištu Republike Srpske. U oba slučaja je bio na tragu dobrih predstava, ali mu se omaklo.
Naravno, ovo je samo jedno mišljenje. Predstava "Bio jednom jedan lav" višestruko je nagrađivana na festivalima, a i "Banjaluka" nije prošla bez pohvala i nagrada.
Ipak, iz ugla ovog gledaoca "Lav" nije bio dostojan Duška Radovića kojem je posvećen povodom stogodišnjice rođenja, a "Banjaluka" nije bila dostojna samog naslova predstave. U tekstovima o ovim predstavama je objašnjeno i zašto… Ovdje su prethodni komadi Bundala pomenuti samo zbog toga da se naglasi kako su navijačke strasti ovaj put vođene starom floskulom "treća sreća".
Sportskim rječnikom rečeno, iz publike sam zaista navijao kako za mladog reditelja, tako i za Narodno pozorište Republike Srpske, ali izgleda da ću još čekati svoj omiljeni Bundalov komad.
Ruku na srce, nije da nisam vidio dobrih trenerskih poteza i na ovoj utakmici, odnosno rediteljskih na predstavi. Tu, prije svega, mislim na rediteljsku "taktiku" sa scenografijom (Dragana Purković Macan) i svjetlom, na bobar efekat mreže postavljene između publike i glumaca kojom se lakše putovalo kroz vrijeme i prostor, na mogućnost da se igra ispred i iza te mreže, na kostime (Ivana Ristić) usklađene s epohom i muziku (Petar Bilbija) koja u stopu prati dramsku napetost.
Glumačka igra je, potom, nešto čemu takođe nemamo šta da prigovorimo. Glumica Nataša Perić bila je, recimo, ubjedljiva kako u predstavi "Banjaluka", tako i ovdje. Njena Helga je prototip domaćice koja zna na čemu je. Jasno joj je zbog čega, odnosno zbog koga živi i zašto se bori. Pored Perićeve, dominantan u svojoj ulozi bio je i njen partner Ilija Ivanović, inače apsolvent Glume na banjalučkoj Akademiji umjetnosti.
On je angažman u predstavi dobio putem kastinga i vizuelno je zaista najviše podsjećao na čovjeka osamdesetih godina prošlog vijeka.
Svoj posao su časno obavili i glumci Smiljana Marinković i Danilo Kerkez, u ulozi Emi i Edgara, drugog bračnog para. Šta onda nije ispunilo očekivanja komada?
U ovoj postavci Kreca jednostavno nismo vidjeli najavljenu socijalnu dramu, nego samo dramske rukavce, gotovo nepovezane dijaloge i monologe, pamflete kojim ni izbliza nije opravdano razaranje porodice, koje ovdje gledamo kao navodnu posljedicu tehnoloških promjena.
Neki od pomenutih rukavaca, kao što je Edgarov (Kerkez) monolog o tome da moderni čovjek ne zna naložiti ni vatru, te da je potpuno odrođen od prirode, podstiče na promišljanje i kao odlično napisan i izgovoren u trenutku biva efektan, ali je samo jedan u nizu koji nema nikakve veze s ostatkom radnje.
Naspram časno obavljenog glumačkog zanata, ovdje dolazimo do toga šta su uopšte glumci igrali i kakvi su to njihovi likovi?! Edgarova porodica se ne raspada zbog njegovog lamenta o čovjeku odrođenom od prirode ili zato što je izgubio zanimanje slovoslagača, nego zato što je malograđanin koji ne može da se izbori sa primitivcem i šovinistom u sebi. Tako nešto je bar prikazano na sceni. Njegov otkaz, samosažaljenje i generalno ponašanje poslije otkaza pretjerani je živi niz nelogičnosti koji slušamo i gledamo iz publike.
Isto tako, drugi muški lik Herman (Ivanović) pun je uspona i padova. On je čas sindikalac sa ruba egzistencije, čas službenik u bijelom odijelu koji s aktovkom u ruci biva do ušiju zaljubljen u svoj računar. Sve u svemu, dobro prikazan skokovit, neuhvatljiv i neodređen lik. Njegova uloga u porodici je svedena na rutinu, a na poslu na nesrećan emotivni odnos. On "služi" kao ilustracija zamjena teza u ovom komadu.
Konfuziju onoga što rade i izgovaraju muški likovi donekle će ublažiti ženski. Iako je pitanje kako na kraju lik Emi (Smiljana Marinković) zatrudni, pitanje od milion dolara, preispitivanja o majčinstvu se nameću kao zaista aktuelna, dobro i pošteno postavljena. Stoga, nakon svega viđenog, najavljena široka lepeza likova u ovoj predstavi je samo veliki zalogaj običnog bućkuriša koji zaista nije "ni riba ni meso".
Da li su dramaturg Aleksandar Vasiljević i reditelj Bundalo previše pretumbali Krecov tekst i izgubili se u digresijama tako što su željeli da pokažu poslovni, emotivni i društveni aspekat života likova, pa nisu kako bi trebalo prikazali niti jedan, ili je ipak poenta kao i značajnija korespondencija sa današnjim vremenom promakla samo jednom gledaocu, stručna i šira publika kasnije će poštenije da sudi.
Po ovom, prvom i skromnom sudu, da se vratimo na fudbalski govor: iako je bilo dobrih poteza, mreža u ovoj predstavi se nije zatresla i ona je prošla bez glavnog uzbuđenja - pogodaka i suštine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
