BANJALUKA - Đorđe Dodo Marković, dugogodišnji član ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), preminuo je u četvrtak u 72. godini, a kako je navedeno u saopštenju nacionalnog teatra Srpske, bio je pravi dječak u duši, kolega od kojeg su mnogi mogli mnogo naučiti.
Radovao se svakoj ulozi, branio čast profesije, uživao u ljepoti i u svojoj najvećoj ljubavi - pozorištu.
"Naš Dodo je svoju životnu i profesionalnu misiju ispunjavao odgovorno, ali uvijek uz humor i iskreno divljenje svemu što je u sebi krilo iskru ljepote. Rođen je u Sarajevu 1953. godine, a rijeka života ga je odvela u Kulu, grad koji je toliko volio i u kojem je 1963. godine započeo svoj glumački put u amaterskom pozorištu, sve do 1984. godine, kada biva angažovan u Narodnom pozorištu u Zenici", stoji u zvaničnom saopštenju NP RS.
Od 1994. živi u Banjaluci, pojašnjeno je dalje, a njegov drugi dom je Narodno pozorište Republike Srpske, u kojem je ostvario niz zapaženih uloga i prvi je glumac ovog pozorišta koji je osvojio "Zoranov brk", prestižnu nagradu zaječarskog festivala "Dani Zorana Radmilovića".
"Dragi Dodo, znamo da glumci ne umiru, zato ovo nije 'zbogom', nego 'hvala što smo te imali'. Mirno putuj, čuvaćemo te u srcima. Tvoje Narodno", zaključeno je u saopštenju.
Marković je odigrao stotinu uloga u predstavama različitih žanrova i za njega je svaka bila zaista posebna - 20 godina proveo je na amaterskoj sceni, a 40 godina među profesionalcima, te iako zvanično penzionisan aktivno je igrao u predstavama NP RS: "Kokoška", "Derviš i smrt", "Istina (ne) boli", "Ivanov", "Škola za žene", "Kako zasmijati Boga".
Mnogo toga se desilo u 60 godina na daskama koje život znače, a nešto od svega toga Marković je pomenuo i u razgovoru za "Nezavisne" početkom januara 2024. godine, čiji povod je bio obilježavanje šest decenija glumačke karijere pozorišnom ispoviješću "Mojih 110 života".
"Dok sam na sceni, ja sam živ. Čim padne zavesa i mrak, to je isto kao da sam umro. Zbog toga mi je i brak pukao. Kada ne igram, kada nemam probe, ja patim. Kad igram i kad imam probe, predstave i putovanja, onda pati familija. To je živa istina. To najiskrenije govorim. Ja sam batalio svoju decu i ženu, prelepu ženu koja je bila prvak Vojvodine u plivanju. Džaba, meni je pozorište uvek bilo na prvom mestu. Da li su to frustracije od malih nogu i od toga što nisam mogao na akademiju ili što je mama bila stroga prema meni, ne znam", kazao je tada za naš list Marković.
Tom prilikom je objasnio i veliku posvećenost i emociju prema pozorištu.
"Hiljadu puta sam razmišljao o tome da će mene ubiti emocija, da li na sceni ili ovako. Kad god se spusti zavesa, tužan sam. Plakao sam posle svake premijere, osim posle premijere 'Istina (ne) boli'. Ne znam zašto tada nisam. To je divna predstava Jelene Kojović Tepić, koju i danas igramo. Čak sam i žalio za scenografijom nekih predstava. Igramo na sceni nešto drugo i odjednom čujemo nešto ispod bine. Brusilica se čuje. Šta rade, seku scenografiju za 'Banović Strahinju'. Skinuta predstava sa repertoara. Ja počnem plakati. Takav sam. Ne mogu da objasnim to", pojasnio je tada glumac.
Osim matičnog pozorišta, od Markovića su se oprostila i druga banjalučka pozorišta.
"Ostavio je neizbrisiv trag u pozorišnom životu Banjaluke, Zenice, Kule, Sarajeva - i gdje god je stao na scenu, ostajale su toplina i ljudskost. Uloga na koju je bio posebno ponosan bila je uloga profesora fonetike Higinsa u 'Pigmalionu' koju je u Narodnom pozorištu Republike Srpske igrao dugi niz sezona sa posebnom strašću i stilom. Sa ponosom pamtimo njegove uloge i u Studentskom pozorištu, i to u predstavi 'Zavera ili drugo praskozorje' (1998), u kojoj je tumačio lik Scevina i u predstavi 'DublinG' (2012), gdje je odigrao ulogu Muža. Hvala ti, dragi Đole, što si i sa nama podijelio svoj neponovljivi scenski život. Počivao u miru", stoji u saopštenju Banjalučkog studentskog pozorišta.
Iz Dis teatra navode da je otišao kolega, prijatelj, učitelj i glumac iz one rijetke vrste koju scena ne pušta - i koja ne može bez nje.
Njegov posljednji naklon odigran je upravo na daskama Disa, koje su za njega bile mnogo više od posla... 'Dok sam na sceni, ja sam živ', govorio je Đorđe. Svakom ulogom, svakim monologom, svakim uzdahom izgovorenim pred publikom davao je svoj život pozorištu - bez zadrške, bez kalkulacije, bez pauze. Njegova gluma bila je emocija do kraja, istina bez štita, ranjivost kao snaga... Više od šest decenija života na sceni. Više od 110 premijera. Desetine glavnih uloga. Nagrade, priznanja, ali i ono što se ne piše u biografijama: prijateljstva, gitare u pozorišnim klubovima, suze iza spuštenih zastora, borbe, strasti, ljubavi. Nije kraj, Đole. I dalje igraš. I dalje si s nama... U tvoju čast, spuštamo zavesu. Ali samo na trenutak. Jer tamo gdje se pamti srce glumca - scena nikad ne ostaje prazna. Tvoji Disovci...", kazali su iz Dis teatra.
A na daskama Dis teatra 20. maja 2024. godine odigrao je sa kolegom Senadom Milanovićem predstavu "Zagonetne varijacije" po tekstu Erika Emanuela Šmita u kojoj su igrali Abela Znorka i Erika Larsena.
"Umro je Đorđe Dodo Marković. Jedan od najvećih glumaca koje sam poznavao. Njemu u čast tekst Mire Gavrana: 'Kad umire glumac, ne umire samo jedan čovek, umiru brojne sene lažnih tela kojima smo se nesebično davali. Umire i naša publika, a da to i ne zna. Umiru čak i sećanja na nas, jer sećanja na mrtve nisu iskrena, nisu dovoljno kritična i iskrena, sećanja na mrtve su plačljiva i neiskrena, puna naše slabosti i straha od vlastite smrti. Kad umire glumac, umiru sve moguće podele uloga u kojima je još mogao zaigrati, gase se čak i oni reflektori koji nikada nisu bili upaljeni, otkazuju se predstave koje nikada nisu bile zakazane. Kad umire glumac, umiru stotine likova, a život se ukazuje poput loše predstave u kojoj rasplet i završetak nisu vešto pripremljeni. Kad plačemo zbog smrti glumca, mi ne plačemo samo za njim, nego za svim danima i svim predstavama koje smo zajedno s njim proživeli u teatru. Kad umire glumac, umire njegova publika, jer je svojom smrću potvrdio i prolaznost'. Počivaj u miru, dobri moj Abele Znorko. Voli te i uvijek će te pamtiti tvoj Erik Larsen", emotivne su riječi kojima se Milanović oprostio od starijeg kolege.
Kratkim porukama od Milinovića su se oprostili i Dijana Grbić, direktorica NP RS, Ljubiša Savanović, Miljka Brđanin, Boris Šavija, Slađana Zrnić, Liljana Čekić, Nataša Ivančević i brojne druge kolege.
Glumica Gordana Milinović zapisala je da nije lako primiti vijest da je Đorđe otišao.
"Kako može da ode neko ko je tako duboko, rekla bih potresno, bio očaran pozorištem kao ti? Neće moći! Sve je varka! Ako nije, onda smo osiromašili do kraja - ti se ne rađaš dva puta. Molim te, čuvaj nas od zla, kao što ćemo mi tebe čuvati od zaborava. Tvoja Goca Milinović", navela je Markovićeva koleginica.
Književnik Mirko Vuković kazao je da je malo ljudi tako neposredno i prirodno znalo da pokaže svoje emocije, svoju naklonost, te da je malo toliko srdačnih, zaigranih i dobronamjernih ljudi kakav je bio pokojni Đorđe.
Posljednji ispraćaj glumca, kako je saopšteno iz NP RS, biće održan u 3. avgusta u 14 časova u Kuli (Republika Srbija).
"Komemoracija i omaž umjetničkom stvaralaštvu Đorđa Markovića, u organizaciji Narodnog pozorišta Republike Srpske, biće upriličeni u septembru. O tačnom terminu bićete obaviješteni", pojašnjeno je iz nacionalnog teatra Srpske.