Nakon uspješne evropske premijere na "Berlinalu", film režisera Ognjena Sviličića "Armin" napokon se predstavio i na domaćem terenu. Svečana premijera održana je u ponedjeljak u zagrebačkom multipleksu "Cinestar".
`Armin` je topli film o putu u Zagreb bosanskog tinejdžera u pratnji brižnog oca, na audiciju za jedan njemački igrani film. Glavne uloge u filmu, koji se dijelom zasniva na stvarnom doživljaju, tumače bosanskohercegovački glumci Emir Hadžihafizbegović i Armin Omerović, koji su bili i zvijezde premijere. Svoju svjetsku premijeru imao je u Berlinu, a 22. marta počinje da se prikazuje u Sarajevu. Inače, ovo je treći film režisera Ognjena Sviličića.
NN: Već ste drugi put bili u Berlinu, prvi put ste bili s filmom `Oprosti za kung fu`. Da li je bilo razlike i kakve su reakcije na Vaš novi film?
SVILIČIĆ: Bila je puna sala, dugi pljesak, ljudi su stvarno primili dobro film i kritike su dobre. Berlin je mjesto gdje ljudi gledaju film širom otvorenih očiju. Čekaju se karte za film i ono što je meni bilo veoma bitno je to da su primijetili da je ovo autorski film i da su mene prihvatili kao autora, a ne kao egzotičnu biljku iz male zemlje. Zbog toga je, po mom mišljenju, Berlin najbolji način za promovisanje filma poput moga. A osim toga, ovaj put imamo i njemačkog koproducenta, pa je i interesovanje bilo veće.
NN: Jednom prilikom ste izjavili da je film lakše proturiti u Berlin nego u bioskope, zbog čega to mislite?
SVILIČIĆ: Ljudi u Berlinu vole film. Selektor `Berlinala` prati film i voli ga kao umjetničko djelo, dok kino-prikazivači vole film kao nešto što će im donijeti novac. Na svu reću, postoje fondovi koji potiču distribuciju ovakve vrste filmova. Cilj je doći u kino, ali prvenstveno u kina u Njemačkoj, Francuskoj i drugim zapadnim zemljama u kojima postoji publika za takve filmove. Dobili smo poziv i na Tribeka film festival, što je divna stvar.
NN: Iako je bio dogovor da film regionalnu premijeru doživi na Sarajevo film festivalu, odlučili ste se za FEST. Zbog čega?
SVILIČIĆ: Pričao sam s Mirsadom Purivatrom i pitao sam ga kakva je situacija i da li se mora prikazati film u Sarajevu. Dogovorili smo se da je bitna stvar da film dođe na neki veliki festival - Berlin, Kan ili Veneciju. Nama je bilo predugo čekati, Miroljub Vučković nas je pozvao na FEST i ja sam nazvao Purivatru i složili smo se da se film ovdje prikaže. Njima je veoma drago da jedan `Cinelinkov` film ima evropski odjek. Mislim da ćemo se u Sarajevu pojaviti u nekom programu kao presjek filmova iz regiona.
NN: Kako je došlo do saradnje s produkcijskom kućom `Refresh` iz BiH?
SVILIČIĆ: To je bilo logično. Mi smo htjeli napraviti koprodukciju tri zemlje, jer se u filmu radi o tri zemlje: Hrvatima, Nijemcima i Bosancima. Najlogičniji izbor nam je bio Ademir Kenović, pročitao je scenario i svidio mu se. Ja Kenovića poštujem zbog filma `Ovo malo duše`, koji je, za moj pojam, pored `Kod amidže Idriza` i `Sjećaš li se Doli Bel` među tri najbolja filma, ne samo bosanska nego i bivše Jugoslavije. Tako da mi je drago da je `Refresh` koproducent.
NN: Zadnjih nekoliko filmova `Put lubenica`, `Sve džaba` i Vaš imaju Bosnu kao centar dešavanja. Zbog čega je BiH popularna među hrvatskim režiserima?
SVILIČIĆ: Izgleda da se hrvatska kinematografija počela baviti tom tematikom odjednom. Što se mog filma tiče, priča je nastala nakon što me Branko Šmit, kada je radio `Put lubenica`, izabrao da nađem glumce. Otišao sam u Orašje u `potragu`, gdje sam upoznao Armina Omerovića, koji je došao s ocem u Zagreb na kasting. Tako je nastala ideja za film. Možda ima nečega u tome što priče iz Bosne imaju nešto saftno, kao npr. Andrić kada priča priče, on to radi s velikim guštom. Nuić, koji je radio `Sve džaba`, je Bosanac i on to osjeća, i normalno da to u svom prvom filmu i spomene. Kada malo razmotrite situaciju, vidite da je to što su tri hrvatska filma o Bosni zapravo igra dobrih okolnosti.
NN: Da li je bilo mnogo kandidata za ulogu Armina ili ste baš pisali ulogu za njega?
SVILIČIĆ: Za `Put lubenica` je bilo dosta kandidata, a za moj film sam baš pisao ulogu za Armina. On nije naturščik, on je glumac, iako nije školovan, ali imam osjećaj kao da se sprema na isti način kao Ivo Gregurević ili Robert Deniro. On čita, razmišlja o tome, vježba, i kada dođe, zna šta da uradi. Meni je bilo drago što sam našao tako nekog mladog, ko tako zrelo razmišlja o svom poslu.
NN: Film ima vrlo malo dijaloga, uglavnom se sve govori ekspresijama lica. Zbog čega je to tako?
SVILIČIĆ: Meni se čini da ljudi, kada žele nešto reći, to ne kažu nego čuvaju za sebe, ali to žele pokazati. Ne vjerujem filmovima u kojima ljudi govore o onome što osjećaju, jer mi govorimo nešto sasvim drugo, a osjećamo sasvim treće. Jer da bi osjećaji izbili u prvi plan, skratio sam dijaloge, htio sam da rade, a ne da govore. Emir i Armin su za svaku situaciju imali cijeli niz neizgovorenih rečenica, koje misle, a ja sam htio da se to što misle vidi na njima, na njihovim licima, jer neki put izgovorena riječ gubi vrijednost, neki put osjećaj, ako eksplicitno kažete, izgubi vrijednos