Prilagođavam se ulogama. Prije sam se više transformirao, a sada u starim danima se ne transformiram, budući da mi je priroda to sama uradila, jer sam ostario, započinje svoju priču za "Nezavisne" velikan hrvatskog glumišta Pero Kvrgić.
On tačno 43 godine (premijera je bila 19. januara 1968) igra najdugovječniju hrvatsku predstavu, koju je 1968. godine po tekstu Rejmonda Kenoa u "Teatru ITD" postavio reditelj Tomislav Radić.
Taj pozorišni rekord upisan je i u Ginisovu knjigu rekorda. Pero Kvrgić počeo je u "Stilskim vježbama" glumiti sa 40 godina, a predstava mu je, kako je rekao, pomogla u popularnosti.
"Nismo mogli ni sanjati da će predstava toliko dugo biti izvođena, ali dogodilo se", rekao je ovaj legendarni glumac, koji misli da publiku nakon četrdeset godina zabavlja i privlači "tekst mladosti" pisca nadrealiste.
"Bilo je i drugih uloga, ali ovo je vjerojatno moja najpopularnija uloga", priznaje Kvrgić.
U predstavi je riječ o običnoj zgodi iz života koja u tumačenju Pere Kvrgića i Lele Margitić na dvadesetak različitih načina postaje vrhunska komedija koja mami salve smijeha i oduševljava glumačkom virtuoznošću.
"Nevjerojatno je da velike razlike u doživljaju predstave, naročito među mladima - nema. Današnja mlada publika čak je opuštenija nego ona prije četrdeset godina, koja je bila nekako više zakopčana, ali dosta je važno da je Rejmond Keno pisao 'Stilske vježbe' iz neke mladalačke pobune. Keno je bio nadrealist i kada su ga pitali što je to nadrealizam, on je odgovorio da to znači imati mladost. Ova predstava stoji na toj šašavosti igre riječima, stereotipima i ljudskim karakterima u kojima smo svi zarobljeni, a takva vrsta ironije nikada ne može izgubiti svoju mladost, kaže Kvrgić.
NN: Predstava "Stilske vježbe" izvodi se već 43 godine. Zbog čega je ona i danas aktuelna i privlači gledaoce?
KVRGIĆ: Ljudi gledaju tu predstavu po nekoliko puta i uvijek ima publike. Valjda zbog toga što se igraju stilske varijacije koje su interesantne publici.
NN: Koliko improvizujete u predstavi ili ponekad mijenjate tekst?
KVRGIĆ: Držimo se teksta, ali ponekad ubacujemo neku akroaliju, ali se inače držimo teksta.
NN: Lela Margetić Vam je dugogodišnji partner u predstavi. Koliko se slažete na sceni?
KVRGIĆ: Zahvaljujući njoj, ta predstava se održala, jer nakon godinu i 100 predstava, Mia Omerović, koja je sada pokojna, nije više htjela igrati, ne znam iz kojih razloga i onda smo zamolili Lelu Margitić, a ona je pristala.
NN: Kako crpite inspiraciju da i dalje igrate tu predstavu? Da li Vam je ona veoma značajna u životu ili postoji neki drugi razlog?
KVRGIĆ: Ne postoji nikakav razlog, već to traže ljudi koji ugovaraju tu predstavu i publika koja hoće da je gleda. I onda mi pristajemo.
NN: Gdje je bio početak igranja "Stilskih vježbi"?
KVRGIĆ: U Sarajevu smo igrali 1968. na malim scenama i to je bilo izvrsno. Dobili smo nagradu. Od tada, zahvaljujući tome, predstava je postala uspješna i išla dalje.
NN: Sjećate li se svojih glumačkih početaka i kako sada sa ove distance gledate na njih?
KVRGIĆ: Mladost i ludost, kao što bi se reklo. Gledam na taj period sa čuđenjem, ne znam kako bih to objasnio ni sam sebi.
NN: Prošli ste mnoge režime i periode pozorišta. Koliko se ono promijenilo?
KVRGIĆ: Uticala je mnogo tehnologija i druge stvari, koje su prevladale. Mediji su ovladali i teatar je postao manje interesantan nego što je ranije bio.
NN: Većina glumaca u poznijim godinama najviše voli glumiti u pozorištu. Da li je to slučaj i s Vama?
KVRGIĆ: Jeste, sigurno, na filmu sam malo radio. Pozorište mi je najvažnije.
NN: Jednom ste izjavili da je glumac uvijek osamljen. Zbog čega ste tako mislili?
KVRGIĆ: U životu je to tako. On je prolazan, stari čovjek i osjeća se osamljen.
NN: Koja Vam je bila najteža uloga?
KVRGIĆ: Najteža uloga mi je vjerovatno Pomet u "Dundu Maroju" prije oko 40 godina, budući da smo igrali originalnog, nakon sjajne njegove kreacije Laurenčića, koji ga je sjajno odigrao. Poslije njega je trebalo igrati Pometa, što je bilo izuzetno teško.
NN: Odgovarali ste kćerku Anu od glume, ali je na kraju ipak postala glumica. Da li imate neke debate oko biranja uloga?
KVRGIĆ: Nemam načina da nekom činjenicama kažem zbog čega treba prihvatiti neku ulogu, a odgovarao sam je zbog toga što je ženama teže nego muškarcima, jer ima manje uloga za njih i teže im se probijati. Međutim, ona nije slušala i htjela je po svaku cijenu biti glumica.
NN: Igrali ste i u nekoliko predstava s njom. Koliko je teško biti na sceni s kćerkom?
KVRGIĆ: Tri-četiri puta smo igrali zajedno, u "Ani i kralju", zatim Strinberga. U početku je bilo malo nezgodno, jer se poistovjećuješ sa kćerkom, a poslije, tokom proba shvatiš da svatko igra svoju ulogu i postane sasvim drugačije.
NN: Da li ste glumac sa hiljadu lica ili s jednim licem i hiljadu naličja?
KVRGIĆ: Prilagođavam se ulogama i karakterima. Prije sam se više transformirao, a sada u starim danima se ne transformiram, budući da mi je priroda to sama uradila, jer sam ostario.
NN: Da li Vam je teško sada zapamtiti tekst?
KVRGIĆ: Što sam stariji, sve teže pamtim, to je jasno i treba dugo vremena da zapamtim neki tekst.
Biografija
Pero Kvrgić je pozorišni, filmski i TV glumac, rođen u Srpskim Moravicama, 4. marta 1927. godine. Nakratko je pohađao Zemaljsku glumačku školu u Zagrebu, da bi se 1944, kao sedamnaestogodišnjak, pridružio partizanskim pozorišnim družinama "I.G. Kovačić" i "A. Cesarec". Poslije rata postao je prvak Dramskog kazališta (Gavell) u Zagrebu. Jedan je od najvećih jugoslovenskih pozorišnih glumaca u klasičnom i modernom repertoaru, s izuzetnom sposobnošću glumačkog preobražavanja; posebno briljira u tragikomičnim ulogama. Na filmu je ostvario tek nekoliko većih uloga: sirotog oca bolesne djevojčice u "H-8" (N. Tanhofer, 1958), logoraša u "Tri četvrtine sunca" (J. Babič, 1959), smiješnog zavodnika u "Drugu predsedniku centarforu" (Ž. Skrigin, 1960), bojažljivog muzičara koji sanjari o slavi u filmu "Sreća dolazi u devet" (N. Tanhofer, 1961) i fašističkog zločinca u "Prijekom sudu" (B. Ivanda, 1978). Nastupa i na televiziji. Među brojnim nagradama i priznanjima kojima je nagrađen ističe se nagrada "Vladimir Nazor" (1970).
Od Joneskovih "Stolica", preko Beketovog "Svršetka igre" i Držićevog "Dunda Maroja" do Kalderonovog "Život je san", Strindbergove "Sablasne sonate", Marinkovićeve "Glorije" i novijih predstava "San ivanjske noći" i "U posjeti kod gospodina Grina", Pero Kvrgić je, bez ikakve patetike, jedan od najznačajnijih glumaca hrvatskog i južnoslavenskog prostora. Lakoća njegove glume, u kojoj se smjenjuju crnohumorni gestovi, uvjerljivost glasa i izražajnost lica, učinila ga je, bez sumnje, u našim okvirima kriterijem glumačke igre i posvećenosti poslu. Samozatajan, bez pompe, Pero Kvrgić danas, u 83. godini, igra dvadeset predstava mjesečno, od kojih su i "Stilske vježbe".