BANJALUKA - Predstava "Petrijin venac" beogradskog "Ateljea 212", odigrana u utorak uveče, treće takmičarske i ukupno četvrte večeri 24. Teatar festa "Petar Kočić" u Narodnom pozorištu Republike Srpske (NP RS), bila je dvočasovna demonstracija pozorišne moći.
Zahvalan za igru, dobro poznati naslov živog klasika Dragoslava Mihailovića, ovom predstavom, ako je to uopšte moguće, postao je još veći i značajniji. Mihailovićev roman dramatizovala je Mila Mašović Nikolić, a komad je na scenu postavio reditelj Boban Skerlić. Njegov najbolji potez, što čini ovu predstavu posebnom, jeste postavljanje tri Petrije različite životne dobi u isto vrijeme na scenu. Tehnika skaza koju je Mihailović koristio u svom romanu tako je nadopunjena iz ugla tri pripovjedačice, tri glumice i tri žene koje dišu kao jedna i koje ni u jednom trenutku ne smetaju jedna drugoj. Naprotiv, one se sve vrijeme nadopunjuju.
Petriju, mladu, gradsku i udovicu, igraju Marta Bjelica, Jovana Gavrilović i Milica Mihajlović. One su, dakle, jedna Petrija sa čijom se sudbinom publika jednostavno saživjela. Ljudi ne znaju šta sve mogu da podnesu dok to i ne dožive, a Petrija je doživjela i preživjela nesreće svih naših ženskih predaka, svu njihovu patnju i bol.
To osjećamo i to vidimo dok gledamo ovu predstavu. Petrija je žrtva, ali i heroina svog vremena. Ona je žrtva patrijarhata, u kojem je živjela, ali kojeg je nadživjela.
Sudbina Petrije, nepismene i sujevjerne, ali prirodno inteligentne i vedre žene, može olako da stane u sintagmu "snaga zemlje". Ovogodišnji slogan Teatar festa "Petar Kočić" zapravo je siže subdine Petrije Đorđević. Njena sudbina je odmotano klupko koje pratimo kroz bogatsvo jezika sa scene, ali i kroz prava klupka koje glumci odmotavaju, u još jednom u nizu dobrih scenografsko-rediteljskih rješenja.
Pored tri nabrojane i sjajne glumice, u predstavi igraju: Strahinja Blažić, Tihomir Stanić, Bojan Žirović, Branislav Zeremski, Isidora Minić, Nina Nešković i Vladislav Mihailović. Dramaturškinja predstave je Jelena Mijović, scenograf Goran Stojčetović, kostimografkinja Tatjana Radišić, a kompozitor Mate Matišić.
Svi oni uradili bi dostojan posao samo da nisu "pokvarili" književni klasik nastao prije nešto manje od pola vijeka. Tekst kao temelj jedne predstave ukoliko je čuven i mnogo puta igran i ukoliko je pisan određenim dijalektom ili slengom, može biti mač sa dvije oštrice, može biti oskrnavljen na hiljadu načina.
Ansambl "Ateljea 212" i kompletan autorski tim "Petrijinog venca", srećom, uradio je ne samo dostojanstven, nego i vrhunski posao.
Prednost specifičnog jezika ovog djela postala je prednost kompletne predstave.
To se odnosi na glumu, režiju, muziku, kostime, minimalističku, ali specifičnu scenografiju, a posebno na role Jovane Gavrilović i njenu partnersku igru s Tihomirom Stanićem. Gavrilovićeva je Petrija srednjih godina, raspuštenica koja je došla da radi u kafanu, žena još mlada i u snazi, iza koje je gorko iskustvo smrti dva djeteta. Da ne govorimo o ostalom, teška je sama pomisao o tome kakve bi grimase lica trebalo da ima takva žena. Međutim, nije bilo potrebe bilo šta da se zamišlja. Bilo je dovoljno samo gledati šta na sceni radi Jovana Gavrilović. Ona je zaista bila žena ranog socijalizma, koju je suprug otjerao iz kuće tek što se vrato iz rata. Ona je zaista bila ta koja je izgubila sve osim duše i nekakve neobjašnjive volje za daljim životom. Njena igra objašnjena je epilogom ovog komada.
"Čovek ti je taka živina - sve zaboravlja. Ne znam kaki bol da ima, najzad će uvek da ga odboluje i da zaboravi. I produži da živi ko da ga i nije zadesilo ništa strašno. Panti još ponešto od to, nije da je baš sve zaboravio, al' i to nekako kao kroz maglu, ko da se desilo nekom drugom, ne njemu. Taka je to strvina. Voli da živi, živina", nije zgoreg podsjetiti se pomenutog epiloga.
Naravno, ni za druge dvije Petrije ne postoje bilo kakve zamjerke.
Možemo samo da se složimo s konstatacijom glumice Milice Mihajlović da je banjalučka publika prisustvovala jednom vrhunskom izvođenju.
"Više od 50 igranja kasnije i nakon pauze od dve godine i uz tri nova glumca u predstavi mi smo večeras igrali zaista divno, ali to je, takođe, u bitnoj vezi s ovom publikom i ovom divnom sredinom. Više puta nam se desilo da nam prilaze Banjalučani, ne da se slikaju s nama, ne da traže autogram, nego da nam požele dobrodošlicu i da pokažu koliko su srećni zbog našeg dolaska. To je do te mere ljudski lepo, a s druge strane, na jedan rafiniran način, tako velegradski i to mi je jako imponovalo. Večeras sam imala utisak da je publika znala šta je došla da gleda, da su od prvog trenutka svi učestvovali s nama i vrlo smo im zahvalni. Večeras je bilo jedno izuzetno izvođenje i vi ste nam dali ta krila", kazala je Milica Mihajlović nakon predstave. Za nju je specifično i to da je igrala u komadu svog oca Dragoslava Mihailovića. Iako glumica s iskustvom, ta činjenica joj vjerovatno nije lako pala i zasigurno da je imala jedan dodatni teret prilikom rada na predstavi.
Međutim, ovaj kao i svi tereti uspješno su savladani. Ova predstava dostojna je i naslova jednog klasika i imena pozorišta koje je igra. Njen katarzični momenat je neupitan. Svojevremeno je Vladeta Jerotić zapisao da je nakon čitanja knjige "Petrijin venac" poželio da postane bolji, čovječniji i plemenitiji. Sličan efekat ima i istoimena predstava.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
