BANJALUKA - Postalo je uobičajeno da pisci iz Bosne i Hercegovine često odlaze "na privremeni rad" u Hrvatsku i Srbiju, jer su tamo daleko veći honorari, razvijenije književno tržište i samim tim postoji mogućnost života od pisanja. Honorara za književnike u Bosni nema, ili su toliko skromni da ih nije vrijedno pominjati. Knjige, pojedinačni tekstovi, nastupi na književnim večerima sve to tretira se kao hobi dokonjaka.
Paradoks je da su na brojnim književnim manifestacijama više plaćeni glumci koji čitaju nečiji tekst, nego sami autori. Odnos društva u BiH prema piscima ironično i tragično oslikava istinita anegdota koja kazuje kako su mangupi u Sarajevu za Andrićem dobacivali: `Ćoro, napiše li se šta?`
Goran Samardžić jedan je od bh. pisaca koji ilustruje isplativost `turizma` u hrvatsko književno tržište; `Šumski duh` je objavio u Izdavačkoj kući `Profil` u Hrvatskoj, za knjigu je dobio `pristojan` honorar (prema pretpostavkama honorari u ovoj izdavačkoj kući iznose više od 5.000 KM), potom je uslijedio i veliki uspjeh knjige i izdanje za Srbiju.
PISCI U MIŠOLOVCI
`Istina je da sam izuzetak po pitanju honorara u odnosu na većinu bh. pisaca. Na gostovanjima u Hrvatskoj osjetio sam kako Hrvati žive jedan drugačiji književni život od nas, oni iza sebe, što je najvažnije, imaju državu, a i firme... U Srbiji imaju ogromnu književnu tradiciju. A mi smo jad i bijeda, BiH je zemlja u haosu`, kaže Samardžić.
Samardžić je još utvrdio kako se bh. pisci osjećaju kao u mišolovci pa svi oni koji mogu odlaze u zemlje u okruženju.
Hrvatska književnica Tatjana Gromača je svoje iskustvo sa honorarima sažela u zaključak: `Ispod Karpata i na brdovitom Balkanu - puno lažnog bratstva i malo poštenja`.
Prema Tatjaninim riječima u Hrvatskoj se objavljivanje plaća u onim časopisima koji su pri velikim institucijama ili koji su na neki način postali i sami institucije, dok dosta novijih magazina ne daje honorare za tekstove, iako dobijaju donacije od Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
`Neki još podrazumijevaju da su pisci budale koje se mogu preveslati za novac. A kao što je poznato, svijet 'trgovaca umjetninama' prepun je lukavih prepredenjaka kojima je novac i te kako važan, pa tako je često i u svijetu izdavaštva, rijetko kada se može naići na pošten i fer odnos`, kaže Tatjana Gromača pohvalivši Slovence, Nijemce i Belgijance.
`Poslovni i pošteni - daju novac na vrijeme i prema dogovoru, nema natezanja ni zvrcanja telefonom`, kaže Tatjana Gromača. Što se tiče nekih većih honorara, ističe da u Hrvatskoj prednjači `Profil`.
Trbuhom za kruhom krenuo je i Faruk Šehić, još jedan od bh. pisaca `na pečalbi` u Hrvatskoj. Što se tiče honorara i on tvrdi da su daleko bolji u Hrvatskoj, te da za jedno književno veče `zaradi` oko 300 KM, ali ipak najveći pojedinačni honorar, 500 evra za esej, dobio je od fancuskog časopisa `Meet`.
MALO OD NIŠTA
`Kad je u pitanju fenomen honorara možemo govoriti o mišljenoj (smišljenoj) imenici. Prvo petnaest godina nismo ni znali za njega, a sad imamo malo od ništa`, prokomentarisao je književnik Milenko Stojičić. Stojičić krivce vidi i u izdavačima kojima pisci dođu kao `savremeni likovi iz Marksovog 'Kapitala'`, odnosno predradnici kapitalistima.
Kao i pisci i domaći izdavači imaju svoje probleme i ne hvale se baš nekim profitom. Tako Anđelko Anušić, urednik u nekad uglednoj izdavačkoj kući `Glas srpski - Grafika` priznaje da je sa `honorarima mučna stvar`.
`Mi smo preduzeće u tranziciji. Sa autorima pravimo ugovor, ali oni umjesto honorara dobiju knjige. A često se dešava i da autori moraju sami donirati svoju knjigu da bi uopšte izašla`, kaže Anušić. Ipak, ako je riječ o nekom `velikom` piscu, Anušić kaže da se nekako iznađe skroman honorar, ali i to je `bilo u nekim boljim vremenima`.
Ima i drugačijih primjera, u beogradskoj Izdavačkoj kući `Dereta` su zadovoljni poslovanjem, a tvrde i kako daju dobre honorare.
`Ova kuća je poznata po tome da uredno servisira svoja dugovanja i obaveze o čemu dovoljno govori činjenica da su naši pisci Milorad Pavić, Svetislav Basara, Momo Kapor...`, kaže Petar Arbutina, glavni urednik `Derete`.
VELIKA IMENA
Arbutina ja naveo da se autorski honorar kreće od sedam do 15 odsto, napominjući da su to procenti koje je autorska agencija propisala od prodajne cijene knjige. Što se tiče visine honorara koji se ne vezuje samo za prodaju i koji `Dereta` isplaćuje svojim ekskluzivnim autorima, Arbutina je napomenuo da ih ima i da su poslovna tajna, ali `velika imena pišu za ovu kuću, produkcija je značajna i nema razloga da neko bude nezadovoljan`.
U BiH, bar prema riječima Samardžića, koji je i suvlasnik Izdavačke kuće `Baybook` iz Sarajeva, situacija nije tako vedra. Iz iskustva pisca i izdavača on svjedoči o poteškoćama i jednih i drugih.
`Iz sopstvenog iskustva znam da honorar za knjigu nikad nije prevelik. U idealnim uslovima se nešto zaradi, ali to bude jednom u deset godina. Isto tako znam kako je teško prodati neke knjige i pored njihovog kvaliteta. Jedno je sigurno, prava književnost ne može da opstane bez podrške države`, kaže Samardžić.
Njegova izdavačka kuća autoru isplaćuje honorar po prodaji knjige. Samardžić ističe da je ovdje najveći problem što treba i čitaoce `stvarati`.
`I vrhunsku zbirku poezije možete prodati tek u dvadesetak primjeraka`, kaže Samardžić.
Današnjim piscima u očekivanju redovnijih i boljih honorara ostaje pomalo opora utjeha da se i u zaostavštinama velikih pisaca, kao što su Ivo Andrić i Miloš Crnjanski, nalaze dokazi kako su teško dolazili do honorara za svoja djela, izdavači su zakidali i obećavali, a oni su ih preklinjali u svojim pismima za koju crkavicu. Nekima se možda i posreći, ali teško da će moći kao Branislav Nušić od honorara koji je dobio od privatnog izdavača Gece Kona, podignuti kuću na Dedinju.