Slavni tenor Plasido Domingo i u 66. godini života osjeća strast prema operi i scenskom nastupu. Bez obzira na godine i dalje ide naprijed, strogo se pridržavajući zahtjevnog rasporeda koji ga vodi širom svijeta. U njujorškoj Metropoliten operi nedavno je igrao svjetsku premijeru opere "Prvi car", kompozitora i autora Tana Duna, a u posljednjih mjesec dana nastupio je u Njemačkoj, Španiji, Čileu i Abu Dabiju.
`Znate, glas je misterija. To što još pjevam za mene je jedna velika zagonetka`, kaže Domingo, koji je u posljednje četiri decenije imao više od 3.300 živih nastupa. Najnovija uloga kineskog cara je njegova 124. rola, što je više od bilo kojeg do sada poznatog operskog pjevača.
Pored brojnih nastupa, Domingo stiže i da bude mentor mladim umjetnicima, održava humanitarne koncerte za medicinska istraživanja i pomoć ugroženima (čak je jednom kopao sa meksičkim spasiocima nakon zemljotresa u kojem su poginula njegova četiri rođaka). Ujedno je generalni direktor nacionalne opere u Vašingtonu i Los Anđelesu.
S vremena na vrijeme, čini se kao da ga vodi neka natprirodna superenergija.
Njegov glas je i danas zvučan, treperav, s nekom specifičnom punoćom.
Sjećajući se svojih početaka, slavni umjetnik kaže da su ljudi nekada plaćali samo da čuju slavne pjevače. Današnja publika želi više, pored toga što čuju, žele i da vide pravi performans.
`Ne mogu samo da stojim i pjevam. Ljudima je jednostavno potrebno da povjeruju u ono što vide, nije više dovoljno da ste samo pjevač. Ja sam, inače, fanatik što se tiče tih stvari. Volim kada se pjevač uživi u lik, želim da gledaoci osjete svaku radost, ali i bol i da je podijele sa mnom`, kaže Domingo dodajući da su se vremenom njegove interpretacije izmijenile.
`Život vas uči mnoge stvari. Tokom života, svi iskusimo i radost i bol i to je nešto što nas neminovno mijenja. Naravno, te naše promjene odražavaju se i na ono čime se bavimo`, kaže Domingo.
Uloge koje je igrao zahtijevale su najrazličitija dramska izvođenja, od senzualnog, baršunastog glasa i izvođenja na italijanskom jeziku za Pučinijeve opere do herojskog i jakog zvuka u Vagnerovim djelima na njemačkom jeziku.
Prije godinu dana, Domingo je doživio jedno neprijatno iskustvo. Tokom priprema Vagnerovog `Parsifala` u Los Anđelesu, dobio je zapaljenje disajnih puteva koje je trajalo tri mjeseca. Morao je otkazao je sve nastupe.
`Uplašio sam se da bi to mogao biti kraj`, kaže Domingo. Ipak, nakon što se oporavio, vratio se svom pretrpanom rasporedu.
`Imam tu unutrašnju strast da radim ono što mora biti urađeno. Ne znam koliko još, ali za sada ne bih spominjao nikakve datume`, kaže dodajući da još ne razmišlja o povlačenju.
Iznad svega, želi da ljudima koji nisu upoznati sa operom približi umjetnost za koju osjeća da može promijeniti život.
`Opera čija publika svake godine stari treba novu publiku`, dodaje on.
U londonskom `Kovent Gardenu`, gdje je uobičajeno da se ispred pozorišta emituju operske projekcije uživo, Domingo se povremeno umiješa među publiku.
`Ljudi me ne vide, a ja mogu vidjeti njihovu pažnju, potpuno su posvećeni, kao da prisustvuju predstavi unutar pozorišta`, priča slavni tenor.
Jasno je da je današnji vrli novi svijet tehnike u određenom pogledu pobijedio ovog umjetnika koji je svoja izvođenja počeo prije pola vijeka, kao dijete roditelja koji su putovali Španijom, poslije Meksikom, pjevajući zaruzelu, tradicionalni španski muzički oblik koji ima pjevljivu melodiju i živopisnu priču. Domingo je obnovio zaruzelu, a pored toga što je pjevao, nedavno je dirigovao orkestrom kako bi pratio svog meksičkog kolegu, tenora Ronalda Vilakona na promociji tek objavljenog CD-a.
Ipak, globalna digitalna mreža pomaže Domingu da se poveže s publikom. Satelitske radio-stanice prenose izvedbe iz Metropoliten opere, nerijetko čak i predstave uživo, dok na internet stranicama postoji više od dvije hiljade Domingovih video i audio-snimaka.
Nova tehnologija postavlja i nove zahtjeve. Ono što ga najviše oduševljava kada je riječ o modernoj tehnologiji je mogućnost da njegova umjetnost dopre do desetina miliona ljudi.
`Budimo iskreni, postoji tako mnogo ljudi koji su usamljeni, koji su sami`, kaže Domingo dodajući da muzika može dotaći njihove duše.
`Mi smo svi učenici na neki način i to je divno`, kaže pjevač koji uvijek sa sobom nosi nove muzičke izraze i melodije. Ponekad, za stolom sa svojom suprugom Martom, njihova dva sina, snahama i unucima, uči melodije i riječi pop muzike.
`Moja djeca pitaju: 'Tata da li si tu? Učiš, je li?'`, priznaje Domingo, koji često radi na analizi likova sa svojom životnom saputnicom, nekada profesionalnim sopranom.
Nađe se vremena i za odmor. Na terasi porodične kuće u meksičkom gradu Akapulko mečevi stonog tenisa ponekad traju do sitnih jutarnjih sati. Iz hotelskih soba širom svijeta on često prati fudbal i auto-trke. Kada je u Njujorku, odlazi na utakmice Jenkija. Takve pauze daju mu energiju za naizgled nemoguć raspored.
Nekoliko dana nakon konačnog izvođenja `Prvog cara` u Metropoliten operi, u Njemačkoj je pjevao povodom četrdesetogodišnjice svog prvog nastupa u toj zemlji. Poslije toga nastupio je u Španiji, Abu Dabiju i Tajpeju, zatim se vratio u Njujork preko Los Anđelesa, nakon što je bio u Čileu i Vašingtonu, sve to u periodu od deset sedmica.
`Ako se odmaram, zarđaću`, Domingov je moto. Raduje se novim ulogama, upravo se priprema da na sceni oživi čileanskog nobelovca, pjesnika Pabla Nerudu, u muzičkoj verziji filma `Il Postino`, koja je komponovana za Operu u Los Anđelesu. Godine 2009., pred sam kraj sedme decenije, Domingo planira da po prvi put u svojoj karijeri pjeva vodeću ulogu u Verdijevoj operi `Simon Bokanegra`, gdje će svoj glas spustiti u bariton, specijalno za ovu operu.
Godine kada je nastupao pjevajući tenor mogle su lako završiti prije deceniju, a Domingo jednostavno objašnjava: `Ali ja još pjevam! Još osjećam snagu, još osjećam strast. I evo me tu gdje sam.`