Prijatelji i kolege posljednji put su se danas oprostili od barda srpskog glumišta Predraga Ejdusa na komemoraciji održanoj na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.
O Ejdusu su govorili upravnik NP Dejan Savić, glumci Svetlana Bojković, Hana Selimović i Gordan Kičić, reditelji Tatjana Mandić-Rigonat, Jagoš Marković i Egon Savin, dramska spisateljica Vida Ognjenović, a poruke saosjećanja kolega iz regiona pročitao je v.d. direktora Drame NP Željko Hubač.
Podsjetivši na bogatu karijeru jednog od najboljih srpskih glumaca, koga su kolege obožavale, a publika i kritika veoma cijenili, na 200 pozorišnih uloga i na više od 50 filmova, TV drama i serija, Savić je primjetio da se u biografiji ne može napisati ni opisati ta vrsta privrženosti, ljubavi, odanosti, posvećenosti poslu, zanatu, strasti - glumi.
Savić se prisjetio da je prvak Drame nacionalnog teatra i njegov nekadašnji upravnik u jednom trenutku igrao 27-28 predstava mjesečno i pritom u svakoj bio drugačiji, različit i svoj i najavio da će Narodno pozorište pronaći način da se "sjećanje na njega institucionalizuje".
Bojković se prisjetila Četrnaeste beogradske gimnazije i dramske sekcije kada je prepoznala u Ejdusu nešto posebno iako je on tvrdio kasnije da tada nije razmišljao o glumi.
"Kada se njegova strast za glumom dočepala svog prostora, bilo je jasno da je taj razbuktali dar uzeo i publiku pod svoje. Ogromna količina rada, podstrekivana strašću, radoznalošću, istražilaštvom i ljubavlju, stvorila je od Predraga Ejdusa velikog raskošnog glumca, nepresušne energije. Voljen i cenjen od kolega, studenta, publike, bio je jedinstven i neponovljiv", istakla je Bojković, dodavši da je tajna kako je pored tolike posvećenosti glumi uspjevao da punim plućima živi i ono što se zove "normalnim životom".
Ona je podsjetila i da je Ejdus jednom prilikom rekao: "Nemam iluzija da pozorište može da izmeni ni vreme ni društvo, ali ono nas očovečuje, čini duhovnijim, civilizovanijim".
Ognjenović je Ejdusa nazvala "glumcem protiv običnosti".
"Divila sam mu se što je imao taj iznutra šaržirani impuls života koji se nije dao slabosti već je kidisao na nju kao dete i opirao se kraju... Živeo je, radio, mislio, voleo i ne voleo, verovao i poricao, u stalnom paničnom bekstvu od svake običnosti. Kao izbeglica od svega običnog nastanio se na sceni gde je mogao nesmetano da neuobičava svega čega se dotakne", rekla je Ognjenović.
Mandić-Rigonat je naglasila da su Predrag Ejdus i smrt nespojivi fenomeni, jer je prva asocijacija na njega zaljubljenost u život.
"Bio je glumac prirodnosti i preobražaja, strastvena kombinacija žara, nerva i intelektualnosti, glumac jasne misli i temperamenta i neumorne, nezasite radoznalosti. Gluma za njega je bila igra duha, beskrajno traganje za slikama čoveka, s one strane dobra i zla, način otkrivanja sveta i ljudske dubine, spoznaja i samospoznaja, ispovest duše", rekla je ona.
Marković smatra da je Ejdus, svojom odanošću teatru i ljubavlju, bio član svih pozorišta i onih u kojima nije igrao, svojom umjetničkom vrijednošću, svojom igrom prvak i onih teatara u kojima nije igrao.
"Ovaj svod Narodnog pozorišta čuva seni i glasove najvećih. On ide tamo gde su Raša i Dobrica, Mira i Olivera, Žanka i Bobićka, ide u legendu koja čuva najveće vrednosti našeg duha, našeg jezika, naše umetnosti. Pokazao je da pozorišna umetnost nije prolazna, ti joj daješ večno trajanje", poručio je Marković.
Savin je zahvalio Ejdusu za sve likove u predstava koje su napravili zajedno, ocijenivši da je njegovim odlaskom "pala zavjesa na jedno radzoblje u istoriji srpskog pozorišta, razdoblje velikana scene".
Za Hanu Selimović on je bio neponovljiv, ali, kako je istakla, ni strast, ni želje, ni ego, ni volja, ni talenat, ni rizik, ni prkos, ni etika, ništa nije dovoljno da bi ga učinili autentičnim i drugačijim od svih.
"Gledajući u tvoju ćerku, razumela sam da postoji samo jedna sila, dovoljno jaka, da te vodi putem koji si birao, jedna jedina koja se opirala zakonima logike i moranja - ljubav, Peco. U tebi je bilo ljubavi tako čiste, naivne, snažne da je rušila sve pred sobom i iznova sve stvarala. Samo ljubav je mogla da čini takva čuda kakva si ti činio na sceni, u medicini i životu", rekla je Selimović.
Kičić se prisjetio "čika Pece", kasnije kolege sa kojim je imao čast da dijeli scenu, posebno u predstavi "Amadeus", njegove gladi za životom, beskrajne hrabrosti i potpunog predavanja pozorištu.
Komemoracija je završena poetskim sjećanjem glumice Vanje Ejdus na oca i dugim aplauzom okupljenih u Narodnom pozorištu.
