Postavkom "Ona i ono" u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, banjalučki umjetnici Sandra Dukić i Boris Glamočanin na duhovit način su pokrenuli pitanja problematike društveno prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja.
Dvije različite, a opet bliske izložbe, navele su prisutne da razmisle o teretu tradicije i muško-ženskim odnosima, te aktuelizovala pitanja ličnog identiteta i potrage za njim.
Međutim, sve reakcije nisu bile pozitivne, a Dukićeva smatra da je to za naše podneblje sasvim očekivano. Kako kaže, pokušala je na neki način ironično pokazati i rečenice koje su karakteristične za naše društvo, a koje upotrebljavamo čak i u šalama, kao što je "udaj se". Tu rečenicu je stavila ispod slike na kojoj je obješena žena s felom, ali suviše je, ističe, pretenciozno bilo za očekivati da će ljude na ovaj način moći ubijediti u nešto.
"Kod nas svi smatraju da nemamo pravo da govorimo šta hoćemo, pa su mi neki čak prilazili samo da bi me pitali otkud mi pravo da tako govorim o braku i položaju žene", kaže Dukićeva.
Mnogi su joj, kaže, govorili da kod nas ljudi tako ne žive, što ona smatra netačnim.
"Ja sve te stvari o kojima govorim kroz svoja djela primjećujem u svojoj okolini i smatram to realnim. Kod nas je jedan od najdobronamjernijih savjeta 'ćuti, nemoj da te iko čuje'. To ćutanje se pretvara u bolest društva koja je poražavajuća za nas. Ja se zapravo bavim skrivenim stvarima unutar porodice, tradicije, čitavog društva", navodi Dukićeva.
Na ideju da se bavi ovom problematikom, govori ona, došla je slušajući sve te savjete svojih poznanika koji joj, s obzirom da još nije udata i nema djecu, savjetuju brak, iako mnogi od njih žive u lošim brakovima. To što ljudi kod nas nameću klišee, a ne trude se da nekoga posavjetuju da bude srećan i da pronađe sebe bili su joj najfascinantniji.
"Potpuno logično je bilo da Boris i ja napravimo izložbu koja u stvari čini dvije samostalne s jednim zajedničkim radom koji se nalazi u centralnoj prostoriji i koji je kao cjelovečernji performans bitan, jer opisuje stanje svakog mladog čovjeka koji ima potrebu za slobodom", istakla je Dukićeva dodavši da se radi o nevidljivom ljudskom teretu koji čovjek uvijek nosi sa sobom.
Boris Glamočanin se i u ovoj postavci nadovezao na svoj glavni koncept - pitanje identiteta, utemeljivši svoje radove na ideji igre, kroz koju se provlači zec-lutka, bezazleni i omiljeni lik svugdje.
"Saradnja sa Sandrom proizašla je iz same komunikacije, prijateljstva, istih usmjerenja, sličnih senzibiliteta, međuprostora koji nas spaja, tako da ideja nije ništa novo. Taj međuprostor, ta marginala i ti marginalci su konačna ideja koja se provlači kroz naše radove, koji su nastali u kratkom roku", navodi Glamočanin i dodaje da su koferi, koji su im poslužili za performans, nosioci čitave priče.
Naime, perfomans se sastojao od videa vozova koji odlaze na nepostojeće lokacije (London, Njujurk) i dva putnika sa svojim teretom koji pokušavaju da izađu iz međuprostora u kojem su zarobljeni.
"Moja reakcija na ono na šta više i ne reagujem u stvarnom životu kroz moju umjetnost je dobila naizgled šaljivi i zabavan karekter, jer sam koristio ilustrovane igrice, koje možete da vidite u dječjim križaljkama, u kojim postavljam problem umjetnika rješiv i nerješiv, a time i problem identiteta umjetnika, u ovom slučaju mene samog", kaže Glamočanin.
Zbog toga se, navodi, i nalazi zajedno sa Sandrom.
"Jedan od najdražih radova u kojem je i sama publika učestovala spajajući nedovršene identitete čime su se i zabavili ne razmišljajući da sami sebe kreiraju. Mislim da je taj rad uspio. Dobio sam dovoljnu interakciju publike i time sam se oslobodio, izašao iz 'zida'", govori Glamočanin.
Objašnjava da je instalacija "play with me", zec koji se pojavljuje kroz sve njegove slike, kao alter ego ili prije neka vrsta izlaza. Krpeni zec 15 metara dugačak i težak 200 kilograma bio je postavljen u Muzeju u malom crnom prostoru i to, kako Glamočanin kaže, kao kontrast tom malom prostoru u kojem je skučen, a ponuđen je za igru i manipulaciju.
O samom nazivu "Ona i ono", kako kaže i sama Dukićeva, nema potrebe mnogo govoriti, jer svako ko je imao priliku da pogleda izložbu mogao je i sam da shvati njegovu suštinu, koja je vrlo direktno prikazana u svakom djeliću njihove postavke.
Zainteresovani koji još nisu imali priliku da pogledaju izložbu to mogu učiniti još danas.