BRČKO - Pete večeri Susreta pozorišta/kazališta BiH u Brčkom viđena je još jedna praizvedba, ovaj put "Mousefuckers", rađena po tekstu Almira Imširevića.
Autor je uradio i dramaturgiju, a postavku u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) potpisao je Faruk Lončarević.
Imširović (38), bez sumnje najbolji mladi dramski pisac u BiH, u gotovo filmskom scenariju je ponudio vrlo ozbiljnu i potresnu priču o "malim miševima s Balkana", koji su, u bježanijama od ratne zbilje i svega što su traume i sjećanja na to vrijeme, pobjegli u "tuđi svijet" - Švajcarsku, a "stigli nikuda".
"Bolna i tragična priča zasnovana je na istini i sjećanjima kroz gotovo dokumentarnu dramu. Ona ne rasuđuje i objašnjava već prikazuje, pa se granična linija između likova i glumaca gotovo stopila u lične priče bez prisustva metafore. Naime, u postupku rada ispostavilo se da svi imaju iskustvo rata i traume slične junacima koje igraju", rekao je reditelj Lončarević.
Dva bračna para, nimalo slučajno iz Sarajeva i Beograda, na večeri u iznajmljenom stanu u Ženevi, u potrazi za nadom, pokušavaju slomiti barijere i pri tome zatomiti emocije, koje su i pitanje izgubljenog identiteta.
"Pitanje ko smo traje duže od jednog vijeka da prosto o tome više i ne možemo da govorimo. Zastalo je u grlu i niti ga progutati niti ispljunuti: batrgamo se, posebno mladi, u zemlji bez nade. U ovoj apolitičnoj priči Imširević se bavi pojedinačnim sudbinama, koje nikako ne personificiraju narode", kazala je Dubravka Zrnčić-Kulenović, dramaturg SARTR-a.
Jasenko Pašić (Enki), Snežana Alič (Ajša), Mirela Lambić (Tamara), Adnan Hasković (Gile), te Sanin Milavić (gazda), smješteni u klaustrofobičnu scenografiju punu likovnosti, koja je za profesora Vladu Keroševića "najlonska kesa puna rana koje vode do katarze", uspjeli su se upečatljivo i dosljedno rediteljskim zahtjevima, uz povremene efektne humorne replike, "nasloniti" na tekst i bez žrtava dovesti priču do kraja. Završetak priče ostavlja prostor za lični zaključak gledaoca, ali i znatiželju da vidi nastavak.
"Nije se lako suočiti s prošlošću, ali je to neminovno. Nije moguće proći kroz život bez odgovora na iskonsko pitanje - ko si?! U tom pravcu smo radili, ubijeđeni da je to put do identiteta, bolje i sigurnije budućnosti", kaže Snežana Alič.
Iako je prije 20 godina pao Berlinski zid, naši zidovi, bez imalo susprezanja istine da su "životi žrtvovani", kako govori SARTR-ov "Mousefuckers", nisu pali.
Naprotiv.
Prošlost u sadašnjosti
Susret s još jednim eminentnim gostom, Dejanom Mijačem, rediteljem iz Beograda, kojeg je kolega Gradimir Gojer nazvao "patrijarhom srpske režije", bio je izvanredna prilika da se uz predstavljanje publikacije o Mijačevim postavkama na bh. pozorišnim festivalima čuje i njegova riječ o karijeri, ali i odnosu prema nekim postulatima posla kojim se bavi.
"Poslije čitanja Beketa shvatio sam još u ranoj mladosti da se Nušić, Čehov i Sterija ne mogu čitati i postaviti bez Beketa. Zato svako djelo dugo i temeljito proučavam i pripremam se za režiju u koju ulazim tek nakon što u cjelosti definišem ideju, koja u osnovi slijedi ono što je cilj pozorišta koje ne smije rekonstruisati epohu već prošlost pretočiti u sadašnjost", rekao je Mijač.