U vrijeme SFRJ Konjic je bio industrijski grad sa veoma razvijenom radničkom kulturom, koju su predstavljala brojna sportska i kulturno-umjetnička društva, među kojima i amatersko pozorište "Neretva".
"Član sam pozorišta od 1975. godine. Znači, evo već skoro pune 33 godine. Tu sam radio kao glumac, a onda prije nekih sedam-osam godina sam bio izabran za predsjednika Amaterskog pozorišta. Sad radim kao profesionalni sekretar pozorišta i istovremeno režiram predstave", kaže Sejo Fišić.
NN: Otkud ljubav prema pozorištu?
FIŠIĆ: Ja sam bio prvi iz porodice koji se počeo aktivno baviti pozorištem amaterskim, a ljubav je kao što stara izreka kaže "daske koje život znače". Ja sam to osjetio, tu ljubav zaista prema tim daskama i mislim da većina, neću da kažem da svi koji stanu na te daske, to osjete. Eto ja sam imao tu sreću da je ušlo kroz te daske i kroz moja stopala, ušlo je nešto u mene i to ne popušta.
NN: Otkad se bavite režiserskim poslom?
FIŠIĆ: Režirao sam samo dvije predstave. Prošle godine to je bilo Luiđi Pirandela "Šest osoba traži autora", ove godine je "Mizantrop". "Šest osoba" je prošle godine na Festivalu srednjoškolskog dramskog stvaralaštva BiH u Konjicu osvojilo nagradu za najbolju predstavu na tome festivalu. Pored toga smo osvojili još pet drugih nagrada, tako da je to bila zaista nagrađivana predstava. Ove godine sam se odlučio za Molijerovog "Mizantropa". Zašto ustvari radim ove neke književne dramske klasike? Ja smatram da ustvari neko mora da nastavi dakle tu dugovječnost tih ljudi. Evo recimo Molijer koji je stvarao prije nekih 350 godina, ali ti dramski tekstovi su takvi da se oni zaista, po meni, moraju nastaviti igrati još kroz vijekove.
NN: Kako vi doživljavate "Mizantropa"?
FIŠIĆ: Ja sam se odlučio da postavim "Mizantropa", na jedan dosta klasičan način. Klasičan način jer je "Mizantrop", pisan u stihovima i mislim da je bilo, recimo, interesantno to uraditi sa glumcima i taj govor u stihovima predočiti na sceni. Dakle napraviti scenski govor od stihova, i po kritici koju smo ove godine imali na Festivalu srednjoškolskog dramskog stvaralaštva, izgleda da su naši glumci u tome uspjeli.
NN: U kojoj predstavi ste prvi put igrali?
FIŠIĆ: Prva predstava u kojoj sam igrao je upravo bio Molijerov "Mizantrop" i dakle nakon 33 godine ponovo smo u Molijerovom "Mizantropu". Meni su i danas svježa, eto poslije toliko godina, svježa sjećanja na neka prije svega redateljska rješenja koja su tada postojala u "Mizantropu". To je bila možda i jedna otežavajuća okolnost kako i šta uraditi danas sa "Mizantropom" koji sam ja postavio na sceni, a da to ne bude na neki način kopija onog "Mizantropa" prije 33 godine, a za koji mogu reći da je bio zaista dobar. Inače, za nekih aktivnih dvadesetak godina, koliko sam u pozorištu, najvjerovatnije u petnaest-dvadeset predstava sam bio glumac.
NN: Da li uvijek glumci uspiju da izvedu ono što vi zamislite, koliko predstava zavisi od samih glumaca?
FIŠIĆ: Predstava naravno velikim dijelom zavisi od glumaca i od toga koliko će glumci uspjeti da ostvare ideju reditelja. Što se tiče samog pozorišta, pozorište je takvo - ono je uvijek aktuelno, ono je uvijek živo. Svaka predstava je drugačija od prethodne tako da u nekakvih deset ili 100 izvođenja jedne pozorišne predstave nikad nećete vjerovatno niti postići onaj ideal pozorišni kojem teži i reditelj i glumci, ali naravno uvijek smo na tragu, uvijek smo na putu da to uradimo.
NN: Koliko pomažete mlađe kolege?
FIŠIĆ: Mislim da im pomažem na jedan svoj način, na jedan svojstven način da prepustim njima najveći dio doživljaja koji bi trebalo da postoji u pozorištu. Dakle ako treba neki poticaj, naravno ja to uradim kad vidim da to mogu uraditi, ali uglavnom nastojim da im dam jednu slobodu ponašanja na sceni i samu slobodu njihovog odnosa prema onome što rade i prema pozorištu.
NN: Da li Vaše predstave imaju edukativni karakter?
FIŠIĆ: Pozoriše je samo po sebi edukativno, naravno kad jedan mladi glumac mora naučiti jednu cijelu dramu napamet. Znači, ne radi se samo u čitanju niti o iščitavanju jedne drame, odnosno jednog književnog djela, nego to se književno djelo dakle nauči napamet i onda se svaka riječ izanalizira. Dakle, edukacija u svakom slučaju postoji.
NN: Kakav je osjećaj Vama kao režiseru kada gledate predstavu koju publika nagradi aplauzom?
FIŠIĆ: Vrijeme dok traje predstava provodim iza scene, tako da nisam još imao priliku da zajedno sa publikom odgledam predstavu. Nisam imao taj osjećaj još, nadam se da ću to uspjeti poslije nekog određenog broja odigranih predstava.
NN: Da li po Vama na sceni postoji razlika između amaterskog i profesionalnog pozorišta?
FIŠIĆ: Pa naravno. Velika razlika, ali onaj život koji profesionalci imaju u pozorištu u tome najviše sigurno oni mogu reći, ali ono što ja znam i što sam imao nekih malo kontakata sa profesionalcima, oni su zaista veliki umjetnici i u tome nema pogovora. Mi nastojimo da budemo na tom putu i sviđa nam se biti na putu, a njima se vjerovatno sviđa da budu umjetnici.
NN: Na kojoj predstavi trenutno radite?
FIŠIĆ: Sad trenutno razmišljam da pokušamo postaviti na scenu jedan domaći tekst, malo da razbijemo te klasike. To je tekst Katarina Kosača, posljednja bosanska kraljica i smatramo da smo na jedan način i emotivno vezani. Kad kažete posljednja bosanska kraljica ja osjećam neki emotivni naboj prema toj ženi, prema toj našoj kraljici.