Nenad Novaković napisao je književnu kritiku predstave slavnog britanskog dramskog pisca Ronalda Harwooda "Na čijoj strani", koja je u režiji Lenke Udovički i produkciji Kazališta Ulysses i Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) premijerno izvedena na Brionima početkom ovog mjeseca.
Na čijoj smo danas strani? Običan čovjek, ako takvih još ima, čovjek iz kulture, kreativac, stvaralac, znalac, profesionalac, misleće biće - na čijoj strani treba biti? Mora li čovjek koji živi u ovom, kao i u svakom drugom vremenu, uopšte biti na nekoj ili nečijoj strani?
Ronald Harwood, kada je sredinom devedesetih godina pisao ovaj komad, vjerovatno nije ni slutio koliko će on biti aktuelan i sada, danas. U svakom sistemu tražila se pripadnost, odanost, snishodljivost i podanički odnos prema vlasti, ma kakva ona bila. Vlast ima potrebu da vlada. Odvajkada. Diktatorski, autoritarni i kruti politički sistemi traže od pojedinca i više. Da im služi!
Harwoodu, a svakako ni rediteljki Udovički, nije nimalo bilo strano ni nepoznato nastojanje vlasti da pokori ljude iz kulture. U istoriji civilizacije toliko je takvih primjera, a ovaj pozorišni predložak, u dramaturškoj obradi Emine Kovačević Podgorčević, govori o vremenu bujanja nacizma i fašizma u Njemačkoj i istorijskoj ličnosti, čuvenom njemačkom dirigentu Wilhelmu Furtwängleru (1886-1954), dugogodišnjem šefu-dirigentu Berlinske filharmonije, koji je tokom nacističkog perioda ostao i djelovao u Njemačkoj.
Furtwängler nije bio član Nacističke partije i poznato je da je intervenisao u korist brojnih jevrejskih muzičara i drugih progonjenih ljudi. Istovremeno, ostanak u Njemačkoj i nastupi u okolnostima u kojima je nacistički režim koristio njegov ugled za vlastitu propagandu ostavili su moralnu i istorijsku kontroverzu koja traje do danas.
Tu etiketu pripadanja režimu, između ostalog i zbog nastupa povezanih s nacističkim državnim ceremonijama, nosio je do kraja života. Taj motiv svrstavanja pojedinca u totalitarnim političkim sistemima, ali i u svim drugim, poslužio je Harwoodu da produbi samu dilemu: mora li čovjek iz kulture, vrhunski stvaralac, biti na nečijoj strani i zbog toga snositi posljedice?
Kada se pogleda proces denacifikacije Furtwänglera, održan u Berlinu 1946. godine, vidi se da je dirigent na kraju oslobođen optužbi. Ipak, nikada nije potpuno skinuo sa sebe kontroverzu koja je pratila njegov ostanak i rad u Trećem rajhu. Bez obzira na presudu, pitanje je ostalo: gdje završava pokušaj očuvanja umjetnosti, a gdje počinje kompromis s režimom?
Ko je bio na kojoj strani?
U ovoj pozorišnoj, Harwoodovoj priči centralni događaj jeste istražni proces i saslušanje dirigenta pred američkim istražnim organima. Proces sve manje djeluje kao traganje za jednostavnom istinom, a sve više kao sukob dva pogleda na odgovornost umjetnika u totalitarnom sistemu.
U priču ulazi i Herbert von Karajan, Furtwänglerov mlađi kolega i profesionalni rival. Karajanova veza s nacističkim periodom takođe je bila kontroverzna: bio je član NSDAP-a i nakon rata prošao je vlastiti postupak denacifikacije, ali nije prošao ništa od svih istraga, procesa i poniženja koja su snašla Furtwänglera. U martu 1946. u Beču oslobođen je nezakonitog djelovanja u nacističkom periodu.
I gdje su tu logika, pravda, pravo, etika i moral? Ko je držao čiju stranu? Na čijoj strani bili su istina i pravda, ako su one u ovoj priči uopšte i tražene?
Taj motiv, dinamičan tok ispitivanja i izvanredna gluma održali su puna dva i po sata pažnju birane premijerne publike na sceni Kazališta Ulysses, u staroj austrougarskoj tvrđavi Minor na Malom Brijunu.
Spremajući se za ovu predstavu i iščitavajući najrazličitiju literaturu, posebno pojašnjenje dala mi je knjiga "Jozef Gebels, Majstor propagande", u izdanju izdavača iz Španije.
Istorijski ministar propagande u Hitlerovoj vladi, Joseph Goebbels, posebnu je pažnju posvećivao korištenju kulture i istaknutih umjetnika u propagandne svrhe. Furtwängler je više puta pokušavao izbjeći nastupe povezane s Hitlerovim rođendanom, ali je 1942. bio prisiljen dirigovati Beethovenovu Devetu simfoniju u Berlinu u okviru obilježavanja Hitlerovog rođendana. U narednim godinama koristio je i ljekarska opravdanja kako bi izbjegao slične nastupe.
U takvoj Njemačkoj dirigovao je veliki umjetnik. Pred sudom je odgovarao, bio ponižavan i progonjen, ali je istovremeno ostalo otvoreno pitanje koliko umjetnik može ostati izvan politike onda kada vlast njegov ugled koristi kao politički kapital.
Možda i mi, kao i tekst i predstava, pomalo držimo stranu čovjeka iz kulture, ali branimo istinu, etiku i moral. Poštujemo istorijske činjenice i istinu.
Rediteljka Lenka Udovički s ovom pričom živi gotovo tri decenije. Harwoodova drama "Taking Sides" praizvedena je 1995. u Minerva Theatreu u Chichesteru, a Lenka Udovički postavila ju je na scenu Ateljea 212 u Beogradu 1998. godine.
Premijera u Ateljeu 212 održana je 14. februara 1998. godine. Furtwänglera je igrao Ljuba Tadić, a majora Stevea Arnolda Petar Božović. U predstavi su još igrali Anita Mančić, Milica Mihajlović, Petar Kralj i Bojan Žirović. Svetozar Cvetković tada je bio direktor Ateljea 212, tu funkciju obavljao je od 1997. do 2009. godine.
Predstava je 16. oktobra 2000. gostovala u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, u okviru programa "Milenij Europe" i to je bila jedan od prvih predstava u kojoj je neko pozorište iz Srbije gostovalo u HNK u Rijeci.
Istorija koja nas podsjeća, upozorava i daje bitna pojašnjenja.
I ova brijunska premijera nije slučajna i nije bez jake i jasne pozorišne poruke.
Na čijoj smo strani i zašto uvijek moramo biti na nečijoj strani?
Vrijeme u kojem danas živimo to od nas traži, na tome insistira, na to nas nagurava i time nam prijeti. Moramo biti tuđi, a sve manje svoji - kolektivno i pojedinačno.
Rediteljka Udovički pravi odličnu glumačku podjelu. Furtwänglera briljantno igra Svetozar Cvetković, a majora Stevea Arnolda odlično dočarava Ozren Grabarić. Helmutha Rodea, drugu violinu u orkestru, tačno, razgovijetno i precizno na scenu donosi Alban Ukaj.
Džana Džanić možda igra svoju životnu pozorišnu rolu glumeći Tamaru Sachs, suprugu jevrejskog muzičara kojem je Furtwängler pomogao. Matea Mavrak igra Emmi Straube, sudsku administratorku dodijeljenu istražiocima, Njemicu čijeg su oca pogubili nacisti. Svojom mladošću, naivnošću i pravdoljubljem odlično se uklapa u predstavu kojoj se nema šta dodati niti oduzeti.
Davor Sabo, kao poručnik David Wills, odlično se nosi s majorom Steveom Arnoldom i ukazuje mu na višak nepotrebne i nesvrsishodne arogancije, kao i na nepoštovanje velikog umjetnika i njegovog stvaralaštva. Profesorica Belma Alić violončelom donosi atmosferu vremena, ali i poštovanje prema velikom umjetniku.
Kada se pogleda ova podjela Lenke Udovički, čini se kao da je Harwood, pišući ovaj komad, ispred sebe imao Grabarića i Cvetkovića i kao da je komad upravo njima namijenio. S takvom lakoćom na scenu donose atmosferu ispitivanja, traženja očigledno nategnutih dokaza i potrebe da se jedan umjetnik ponizi i sroza u blato.
Traže se i "kupuju" dokazi kao da se rat nije završio. U Njemačkoj, neposredno poslije rata, isti scenarij - samo su akteri drugi.
Čovjeka treba osuditi. Nije važno gdje je istina; važno je na čijoj smo mi strani i na čijoj strani je bila žrtva.
Violinista Rode, od čovjeka koji u dirigentu vidi božanstvo, zbog vlastitog komoditeta i opstanka, pritisnut dokazima nacističke prošlosti i pripadnosti toj političkoj partiji, iznosi optužbe protiv Furtwänglera. Tu transformaciju lika Ukaj donosi toliko uvjerljivo i neopterećeno da njome odslikava sumornu poslijeratnu atmosferu, trijumfalizam ratnih pobjednika i traženje krivca u svakome ko nije do kraja s nama.
Grabarić i Cvetković, na svedenoj ali funkcionalnoj sceni čije uređenje potpisuje Lejla Hodžić, dominiraju u svakom pozorišnom iskazu i izrazu.
Promišljeno postavljeni antagonizam između arogantnog američkog isljednika, kojeg igra Grabarić i koji o klasičnoj muzici ama baš ništa ne zna, i gospodina Furtwänglera, kojeg igra Cvetković, svjetskog muzičkog stvaraoca u svakom smislu, održava dinamiku, tok, napetost i iščekivanje ko će u ovom nadgornjavanju biti pobjednik.
Kostimi Bjanke Adžić Ursulov podcrtavaju tu liniju razdvajanja između uniforme i odijela, između sile i gospodštine, između pravde i pravičnosti, između etike i morala, ali i između političkih potreba i uvjerenja da pobjednik uvijek mora biti u pravu, bez obzira na činjenice i istinu.
Kompletan autorski tim Lenke Udovički, u koji ona ima puno povjerenje, u potpunosti je opravdao očekivanja od dobre predstave i teksta velikog pisca.
Dva i po sata odlične igre, s pauzom, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Odlazimo s pitanjem: na čijoj smo mi strani danas, sada? Zašto to pitanje stalno lebdi nad nama čak i kada ga sami ne postavljamo?
I zato su ovaj tekst i ova predstava sada potrebni možda i više nego sredinom devedesetih godina, kada je drama nastala, u vremenu koje nas ponovo primorava da razmišljamo o ratovima, podjelama, pripadnosti, odgovornosti, poštovanju i samopoštovanju.
Ispostavilo se da ovakve koprodukcije Ulyssesa s pozorištima iz regiona daju veoma dobre predstave koje imaju svoj vijek trajanja i kojima se publika iznova vraća.
Ova saradnja Ulyssesa, SARTR-a i Realstagea očigledno je dobar primjer kako se treba i može raditi u pozorištu i kulturi uopšte.