Obično istoriju pišu pobjednici onako kako to njima odgovara, ali pravu istoriju zapravo pišu pisci, smatra bh. književnik Rajko Đurica.
"Morate priznati da su epovi 'Ilijada' i 'Odiseja' značajniji i veći od svih mogućih istorijskih studija. U njma vam je predočena ljudska misao, duša, psihologija, sve ono čega u istorijskim studijama nema i nikada neće biti jer su one surove i bezosjećajne", kaže Đurica u intervjuu za "Nezavisne".
Đurica je proteklih dana dobio dvije značajne nagrade, Udruženja izdavača i knjižara BiH i godišnju nagradu Društva pisaca BiH.
NN: Može li pisac u BiH danas živjeti od svog rada?
ĐURICA: Ćamil Sijarić je 1956. godine dobio NIN-ovu nagradu u Beogradu, koja je otprilike značila državno priznanje. Ona je tada iznosila milion dinara i s tom nagradom Sijarić je mogao kupiti vilu na moru. Nagrada Društva pisaca BiH je državna i ona bi trebalo da bude veća od seoske nagrade koja se često dodjeljuje i više puta u godini. Nije to zbog mene, nego zbog mojih kolega i budućih generacija. Država bi trebalo da vodi računa o svojim piscima. Teško je piscima, oni rade treću smjenu i to bi trebalo poštovati.
NN: Zbog čega ste zbirci poezije za koju ste dobili godišnju nagradu Društva pisaca BiH dali naslov "Jeres pseći sin"?
ĐURICA: Radni naslov toga je bio "Patarenstvo" zbog toga što je patarenstvo u našem bosanskom i hercegovačkom biću. Mi nismo pravi vjernici. Imamo patarenski duh koji je ostao u nas usađen. Zapravo, mi smo sa našim vjerama samo jedna izverzirana hereza i to je tako. Ne može mi niko reći da je normalno da pravi musliman ode u džamiju i nakon što obavi namaz dođe u kafanu i naruči duplu rakiju. Toga, priznaćete, ovdje ima koliko hoćete. O tome, zapravo, govori moja knjiga, o toj našoj patarenskoj kobi. Ovdje se vrijeme nikada nije mjerilo danima, satima i sekundama, nego se mjerilo prije onog rata, prije ovog rata, prije one bune, prije ove bune.
NN: Koliko je napisana riječ važna?
ĐURICA: Sve napisano je istorija, a ono što nije zapisano i što je ostalo u kostima koje su pretvorene u pepeo, kao da se nije ni desilo. Moramo probijati barijere i uzdignuta čela pisati našu istoriju, jer ako je ne budemo pisali, kao da nas nije ni bilo.
NN: Kakav je Vaš stav glede jezika kojim govorimo u BiH? Kojim jezikom Vi govorite?
ĐURICA: Jezik se njeguje, gaji kao biljka, jer kad ga ne budemo njegovali, on će se rasuti. Smatram da nije trebalo naš jezik podijeliti na tri djela. Nije trebalo političarima dozvoliti da se petljaju u jezik. Neka oni sjede za svojim stolom i uživaju, neka je njihov mobilni telefon skuplji nego što ja mjesečno primim novca za život. Ali nek' se ne miješaju tamo gdje im nije mjesto. Ogorčen sam. Sve su nam izmislili kako bi se dijelili, pa i jezik. A zamislite vi, bjelosvjetska "đubrad" na kod za jezik upišu BSH (bosansko-srpsko-hrvatski jezik). Protiv toga se treba buniti. Ostario sam govoreći jedan jezik. I sad mene kao Srbina neko treba prevoditi na bošnjački jezik! Nek' mi se potpiše takav prevodilac, da ga ja vidim!
NN: U većini kataloga na Internetu u kojima su predstavljene Vaše knjige u oznaci za jezik stoji bosanski. Kako to komentarišete?
ĐURICA: Ma, svega ima, ja sam jednu moju knjigu napisao na ekavici, jer sam smatrao da mi je taj jezik kraći, rečenica mi je kompaktnija. Mnogo ljepša mi je riječ "beda" nego "bijeda". Riječ smatram vlastitim izborom, ona je najvažnija i prva u svijetu.