BANJALUKA - Povodom stogodišnjice rođenja Duška Radovića večeras je na velikoj sceni Dječijeg pozorišta Republike Srpske premijerno izvedena predstava "Bio jednom jedan lav", dok je na istom mjestu pretpremijera odigrana u ponedjeljak veče.
Riječ je o prvoj režiji za djecu mladog reditelja Nikole Bundala, koji je inače iz Banjaluke, a koji je nedavno diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. U najavi predstave pisalo je da je komad rađen po tekstovima i motivima Duška Radovića.
Bundalov konceptualno-idejni plan bio je da predstava započne sa četiri glumca na sceni: s Đorđem Jankovićem, Svjetlanom Andrić, Zoranom Šuman i Nikolom Milakovićem, koji bi igrali po tekstu prve strofe Radovićeve poznate pjesme "Strašan lav", da bi potom predstava postala lutkarska i svoj kružni ciklus završila glumačkom izvedbom preostalih stihova pomenute pjesme.
Lutkarski dio, međutim, koji je znatno duži od početka i kraja predstave ostao je u sjeni pjesme, odnosno u mraku, u prenesenom i bukvalnom značenju tih riječi.
Iz Dječijeg pozorišta Republike Srpske uoči izvođenja predstave kazali su da ovim komadom žele da prizovu duh velikog književnika.
Računajući kako su riječi Duška Radovića, koji je unio dah svježine u našu književnost za djecu u drugoj polovini 20. vijeka i danas svježe i savremene, taj duh prizivan je jednom eksperimentalnom formom predstave.
Hrabro i pohvalno, rekli bismo, ali ostaje pitanje da li je eksperiment uspio!?
Nakon uvodnog dijela komada glumac Nikola Milaković prelazi za mikrofon i miksetu, te kao neka vrsta di-džeja uživo izvodi muziku na sceni, dok lutka strašnog lava kojom rukovodi Đorđe Janković prolazi kroz zgode i nezgode zajedno s ostalim lutkama kojima su upravljale Svetlana Andrić i Zorana Šuman.
Iako je zvjezdana pozadina scenografije Berine Šuščević na momente djelovala magično, lutke koje je ona radila zajedno sa Petrom Jocićem, Vaskom Jordanovim i Verom Petrušić tek su pristojno urađene, ali ne i toliko ubjedljivo da osim lava jasno prepoznamo nekog od junaka pjesama i drama Duška Radovića.
Usput, u predstavi do kraja nije ostalo jasno šta se zapravo događa. Možda je samo do ovog gledaoca, možda je i do čeonih lampi koje su glumci u mraku nosili i zasljepljivali djecu i odrasle kad god bi čelo okrenuli ka nekom iz publike, ali da me neko dijete pitalo o čemu je u predstavi riječ, ne bih znao da mu odgovorim.
Jasno je da su reditelj Bundalo i dramaturg Aleksandar Vasiljević na sceni željeli da prikažu motive iz Radovićevih pjesama i tekstova, ali između čestih i dugih promjena scena, strašni lav više je ličio na supijanog tinejdžera u diskoteci, nego na autentičnog junaka za djecu.
Rekosmo da je Duško Radović bio dah svježine, nov i originalan u našoj književnosti za djecu (dakako, to je bio i u književnosti za odrasle), ali moramo reći da je on bio i neko ko je insistirao na jasnoći i jednostavnosti izraza.
Usudili bismo se reći da bi poetiku kakvu ima predstava "Bio jednom jedan lav", a koja bi trebalo da slavi njegov duh, Radović nazvao konfuzijom i kurtoazijom, ali neka prođe neko vrijeme. Predstave za djecu valja gledati očima djeteta.
Zbog toga ću se kod djece još raspitivati o istoj. Možda naknadno otkrijem nešto što na prvo gledanje nisam. Prostora za dijalog svakako bilo je i biće. Prvi utisak je, međutim, takav da predstava nije dostojna toliko značajnog jubileja kao što je stogodišnjica rođenja Duška Radovića.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.