BANJALUKA - Publika Narodnog pozorišta Republike Srpske gledala je i svojim prisustvom učestvovala u komadu "Govori glasnije", koji je na Velikoj sceni pomenute kuće u četvrtak, četvrte takmičarske, a ukupno šeste noći 22. Teatar festa izveo ansambl Satiričkog kazališta "Kerempuh" iz Zagreba.
Riječ je o autorskom projektu Bobe Jelčića, koji podrazumijeva interakciju sa gledaocima, a ta interakcija u praksi prilikom izvedbe u Banjaluci podrazumijevala je tek poneku doskočicu i u najvećem slučaju muk publike. Taj muk nakon glasno postavljenog pitanja o pravima i potrebama manjine zapravo i jeste željeni efekat aktera komada i upitnik iznad glave s kojim odlazimo kući poslije odgledane predstave. Sama priča prati Branku, Srpkinju koja je došla iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku u nadi da će pronaći posao. Ona ne radi već dvadeset pet godina i njena nada umire posljednja. Njeni prijatelji iz Evropske unije uz želju da joj pomognu, preispituju zajedničku i ratnu prošlost Hrvata i Srba, preispituju sopstvenu ljudskost i licemjerje uz uvijek prisutno pitanje da li uopšte mogu pomoći sami sebi pa tek onda drugima. Sve ovo dešava se u takozvanoj drami bez drame, kako to s autorskim projektima Bobe Jelčića i biva. Pozorišna kritika voli da kaže da je to igra na granici između lika i onog što je lično, a sami glumci ističu da je u predstavi ovakvog tipa potrebna apsolutna koncentracija, te da je takva igra mnogostruko teža u odnosu na igru u klasičnoj drami. Glumci Nikša Butijer, Jadranka Đokić, Vilim Matula, Nina Erak-Svrtan, Petra Svrtan, Damir Poljičak i Marko Makovičić, stoga, bili su na visini zadatka, što dokazuju stojeće ovacije, dug aplauz i mnogo duži razgovor nego obično na okruglom stolu nakon izvedbe komada.
"Htjeli smo raditi ovu predstavu u jednoj komotnijoj atmosferi. Htjeli smo krenuti od tako jedne male priče. Ali na ovim prostorima svako grebanje površine dovodi do toga da se susrećemo sa dnevnopolitičkim sadržajem koji izrazito dominira u našem okruženju, pa tako i u ovom slučaju", riječi su Nikše Butijera, koje su najbolje potvrdile viđeno na sceni, jer je "grebanja" površine isuviše. Da li je i dalje potrebno toliko govoriti o ratu devedesetih, pitali su se na okruglom stolu neki od studenata Akademije umjetnosti u Banjaluci. Političari govore mnogo više o toj temi nego samo pozorište, odgovarali su drugi. Međutim, ovo nije predstava o oružanom, nego o sveprisutnom ratu za egzistenciju o kojoj rijetko ko govori jer nam je priča o ratu i ugroženosti nacija servirana posredstvom masovnih medija. Svakako, ta priča se lako može primijeniti na bilo koju sredinu na Balkanu, što su glumci prilikom improvizacija koje dozvoljava ovaj komad, vješto i činili, a upitnik iznad glave još jednom ostao je tek blagoslov onih koji odlaze u pozorište.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.