BANJALUKA - Ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), pod rediteljskom palicom Marka Misirače, u subotu uveče na velikoj sceni pred punom salom premijernim izvođenjem predstave "Sinovi umiru prvi", otišao je korak dalje, što je i moto 86. sezone ove kuće.
Za to postoje najmanje dva razloga. Prvi put nakon posljednjeg rata na Balkanu, u redovni repertoar nacionalnog teatra Republike Srpske ušao je tekst savremenog hrvatskog pisca, te nakon dvije decenije progovoreno je o teškoj temi - trgovini žrtvama rata, odnosno kostima poginulih.
Riječ je o crnohumornoj drami Mate Matišića, koja je nakon originalne izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu iz Osjeka, u adapitranoj verziji igrana i u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, da bi krug zatvorila srpskom verzijom priče u Banjaluci. Iz sela Ričice u Dalmatinskoj Zagori u Rekavice, kod Banjaluke, priču je "prebacio" dramaturg Ivan Velisavljević, a za ubjedljiv govor podneblja pobrinuo se lektor predstave Milorad Telebak.
Reditelj Marko Misirača nakon premijere kazao nam je da reakcije publike ovoj predstavi obećavaju dug i festivalski život. U predstavi se, kako nam je rekao, niko nije isticao u prvi plan, ansambl koji broji 13 glumaca radio je dva mjeseca, predano, zdušno i zajednički, što se i vidjelo na pozornici.
"Svi glumci su, čini mi se, od starta poverovali u ideju Matišićevog teksta i osetili koliko je važno da se ova tema i ova priča ispriča. Ovo je postratni komad, priča o postratnim traumama ljudi koji i dalje traže svoju decu, koji traže nestale, njihovih sinova preživelih peteespeovaca, boraca. Mi to, nažalost, i dan-danas živimo na ovim prostorima", istakao je Misirača.
Isti političari, dodao je on, koji su nesrećnim ljudima gurali sinove u rat i u međuvremenu prodavali fabrike, danas im preko mafije zapravo prodaju leševe njihove djece. On je izrazio nadu da će predstava otrijezniti neke ljude, objasniti im neke stvari i postaviti pitanja jer to u stvari pozorište jedino i može - da postavlja pitanja. U bošnjačkoj i srpskoj verziji predstava ima zapravo minimalne dramaturške izmjene, što govori, smatra Misirača, koliko Matišić dubinski zadire u ovdašnji mentalitet.
"Kada sam polazio u rat, majka me nikad nije pitala jesi li, sine, poneo bombu, nego uvek i baš svaki put jesi li, sine, poneo bateriju, jesi li obukao dugačke gaće, što nisi poneo onaj deblji džemper… Hoću reći, majka me nije opremala u rat da, ne daj bože, ubijam, nego da joj se, ako je ikako moguće, iz rata vratim živ. Kada ne bih verovao da su isto tako razmišljale i majke bošnjačkih i hrvatskih vojnika, ja bih danas bio uništen i kao čovek i kao pesnik", piše u svojoj najnovijoj knjizi Boro Kapetanović.
Kapetanović se, na sreću po svoju majku i našu književnost, iz rata vratio živ, a njegovo živo iskustvo ovdje je pomenuto kao potvrda Matišićevog zadiranja u srž problema, ali i kao kontrast Matišićevim likovima. Matišić, s čim se složio Marko Misirača, o mračnim temama govori na duhovit način, te stvar diže na razinu Monti Pajtona i teatra apsurda. To je za publiku neminovni hladan tuš. Njegovi likovi su životni i smiješni, ali uništeni kao ljudi i ne uspijevaju da izbjegnu tragediju.
"Daće Bog, vidjećeš jednoga dana, bićemo mi opet svi zajedno u istom grobu, i mi i naša djeca", posljednja je rečenica u predstavi od koje ostaje knedla u grlu. Izgovara je majka koja je sahranila jednog, a kosti drugog sina još nije pronašla. To je vrhunac tragedije u predstavi, po mišljenju glumca Gorana Jokića, koji je naglasio kako je s jedne strane zbog težine bilo vrlo teško iznijeti ovaj komad, dok je sa druge strane, zbog poznavanja teme, bilo lako ući u suštinu likova. Ono što je za glumce bio mač sa dvije oštrice jeste da ne odu previše ni u patetiku, ni u komediju.
"Nije nimalo bilo lako igrati mojim kolegama i meni. Poslije ovakvog teksta osjećamo se ispražnjeno i umorno, a to mora biti tako ako pričamo o pravim problemima. Predstava je crnohumorna, vidjeli ste reakciju publike, oni prosto uživaju u svemu tome, a onda ih zalijemo hladnom vodom, ali takav nam je život, to je naprosto tako", kazao nam je Aleksandar Stojković Piksi, umjetnički direktor NP RS, koji u ovoj predstavi glumi demobilisanog borca Vojske Republike Srpske u invalidnoj penziji.
Ono što je bilo najbitnije za ovu predstavu, zaključio je Piksi, jeste da su glumci igrali potpuno ozbiljno jer govore o ozbiljnim ljudima u ozbiljnom problemu.