BANJALUKA - "Šta je prvo čega se sjećaš?", pitanje je na kojem je zasnovana predstava "Tvoje i moje" beogradskog Pozorišta "Boško Buha", koja je igrala u srijedu, četvrte večeri sedamnaestog izdanja Međunarodnog festivala glumca "Zaplet" u Gradskom pozorištu "Jazavac".
Riječ je o autorskom projektu reditelja Borisa Liješevića, pozorišnog genija, koji je još jednom predstavom oduševio banjalučku publiku. Na predstavi je rađano više od pola godine, a pitanje iz uvoda ovog teksta je bilo jedino što je ispisano na papiru kada je počeo proces. Odgovarajući na to pitanje svako ponaosob iz ansambla, koji inače igra predstave za djecu, donio je lične ispovijesti iz djetinjstva u predstavi namijenjenoj odraslim ljudima.
Jedanaest autentičnih ispovijesti glumaca, uz Liješevića, u cjelinu je odlično uklopila dramaturškinja Milena Depolo, tako da ovaj svojevrsni omnibus, na kraju može zvučati kao opštepoznata jungovska priča. Doduše, ovdje je posrijedi generacijska prepoznatljivost i bliskost većine priča glumaca s autorom ovog teksta, ali bez obzira na generaciju, djetinjstvo koje nas je formiralo, zajedničko je za sve ljude.
Ko je kome ukrao jaknu prvi dan škole ili igračku u vrtiću, ko se igrao u napuštenom autobusu sa drugaricama, ko je mrzio rastanke sa bakom i djedom, ko se igrao u brašnu sa roditeljima svojih roditelja, ko je slušao muziku sa svojom gluvom prababom, ko je iskusio radost prvog poljupca u sedmoj godini, koga su presvlačile drugarice starije sestre, izuzimajući očito traumatičnu priču o dvogodišnjoj sestri koja je visila na ogradi sa vanjske strane balkona na petom spratu zgrade, priče su koje u većini, u prvi mah, mogu zvučati banalno, a koje na kraju bivaju kolektivna psihoterapija. Boris Liješević nas uči da je priča svakog od nas važna, da je svako od nas bitan, da je sjećanje, zapravo, nešto što je vrednije od protoka vremena.
Reditelj u svakoj od jedanaest ispovijesti insistira na tome da vrijeme ne postoji te da je opipljiva samo ključna riječ iz ličnog sjećanja što priziva nama drage ljude koji odavno nisu sa nama. Umjetnost nas lako može uvjeriti u to da vrijeme, kao jedna konstanta, ne prolazi, nego da prolazimo samo mi ljudi, koji u vrtlogu svakodnevice, u većini zaboravljamo da smo nekada bili djeca.
Ta, po Kunderinoj sintagmi "nepodnošljiva lakoća" svojevrsna je samo velikim umjetnicima kakav Liješević jeste, a čiji glas preko razglasa u jednom trenutku predstave čujemo, kada se ugase svjetla, i kada zamoli svakog iz publike da se prisjeti svoga djetinjstva. Ova interakcija ključna je u komadu.
Isti je, uvjeren sam, nemoguće gledati ne viseći na ivicama smijeha i suza, jer ko ne ugradi sebe i svoje lično sjećanje u ovu predstavu, gubio je vrijeme sjedeći u sali sat i dvadesetak minuta.
Glumci Katarina Gojković, Boba Latinović, Jelena Trkulja, Stefan Bundalo, Miloš Vlalukin, Lena Bogdanović, Aleksandra Simić, Marija Liješević, Borka Tomović, Teodora Ristovski i Bojana Ordinačev svojim pričama otvaraju pozorišnu antologiju, a čitanje antologijskih izbora, jasno je, tek je početak koji bi trebalo da nas zainteresuje za određeni opus. U ovom slučaju opus je emotivni razvoj svakog od nas. Naspram emocije, humora i muzike koja je spoj autorskog djela Sonje Lončar i Andrije Pavlovića i "posuđenih stvari" iz popularne kulture, predstavu je zanimljivo pratiti i sa zanatske strane. Glumci nam na sceni nude didaskalije. Prije nego što će to zaista uraditi, govore jedni drugima da mijenjaju uloge, što je odličan koncept s obzirom da komad obrađuje jedanaest različitih djetinjstava.
Zajednička riječ za djetinjstvo i pozorište jeste igra.
Svojom igrom publiku je posebno očarala Jelena Trkulja, koja je i zvanično dobila nagradu publike za glumicu večeri. Po sopstvenom priznanju, njena ispovijest jeste ljubavno pismo zavičaju, odnosno prostoru njenih baka i djedova - Novom Gradu i Šipovu. Njena interpretacija pjesme Šekija Turkovića "Pogledaj me jednom nežno", kao i interpretacija Miloša Vlalukina pjesme Vlade Kalembera "Zakuni se ljubavi", neki su od vrhunaca komičnog u komadu.
Autentičan govor Krajine čuli smo i od Stefana Bundala.
On je, recimo, u djetinjstvu volio sladoled "Banana Split", a u ratu se, kako nam kaže, više ništa nije moglo zvati po Splitu, pa je taj sladoled zvao "Banana Knin".
Taj momenat, pored priče Teodore Ristovski o iseljavanju iz zemlje, jedan je od rijetkih iz kojeg iščitavamo širi društveni kontekst, po čemu je Liješević inače poznat. Iz ispovijesti glumaca, u slučaju ove predstave, više saznajemo o mentalitetu naroda i toplini porodičnog doma.
Bundalo, da pomenemo i to, obrađujući osjećaj srama kada je doživio podsmijeh od strane drugarica starije sestre koje su ga prethodno obukle u žensku odjeću, duhovito konstatuje da je tada postao glumac i podsvjesno zavolio garderobu i presvlačenje prije predstava. Ova konstatacija je ujedno prilika da pomenemo i vrijedne hvale kostime Marine Sremac i svedenu, a za predstavu, sasvim dovoljnu scenografiju Saleta Ivanovića. Scenograf se potrudio radeći, za potrebe jedne scene, na kultnom renou četvorci. Međutim, važniji od renoa jeste improvizovani autobus kojeg u scenografiji ne vidimo. Sjedeći na stolicama, glumci nas na kraju komada, odvoze njime u neko bezbrižnije doba u isto vrijeme, zbog nas malih - srećno i zbog onih koji nisu više sa nama - tužno.
"Sećamo se sebe dok smo posmatrali svet otvorenih očiju i dok smo živeli u sadašnjem trenutku, pre nego što su u naše živote ušli autoriteti, škola, pravila i ograničenja. Otvaramo širom vrata i pozivamo publiku da nam se pridruži u ovom nežnom putovanju po sopstvenoj duši. Po mojoj i tvojoj duši", kaže Liješević u riječi reditelja i rečeno i te kako pravda na sceni.
Na kraju, da iskoristimo distih i jedan naslov pjesme Mileta Kekina koji se, nažalost, ne pojavljuju u ovoj predstavi, a koji najbolje govori o tome da je komad "Tvoje i moje" jedan od onih koji vrijedi više puta pogledati.
"Da se mogu ko nekad vratiti na početak/ i biti onaj isti bahati dječak", distih je najbliži istini dok gledamo ovaj komad, a rečeni naslov zbog kojeg se vrijedi vratiti u pozorišnu salu gledajući jedanaest sjajnih ljudi glasi "Samo za taj osjećaj".