BANJALUKA - Normalno je da se svađamo. Normalno je da imamo probleme. Normalno je da se uvijek možemo vratiti svojoj porodici. Normalno je da nismo normalni. Ovo su otprilike replike koje u ključnom dijelu komada "Velika iluzija" izgovara Nikolina Friganović, prva zvijezda Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), kako je opravdano naziva njen kolega i umjetnički direktor Aleksandar Stojković Piksi.
Komad koji je po tekstu savremenog kanadskog dramskog pisca Džordža F. Vokera i u režiji i adaptaciji Dragana Ostojića u nacionalnom teatru Republike Srpske premijerno izveden u četvrtak uveče, naime, sve vrijeme govori o laži.
Umotani u komediju - laž, ludilo, haos i porodično rasulo, poslije gore pomenutih riječi prestaju da budu velika iluzija i postaju istina, otkrovenje, blagostanje i tango.
Istina, koja je po riječima reditelja najbolnija, ali i najljekovitija, te dobro - koje je krajnji domet lijepog, u finalnom dijelu predstave prikazani su kroz ples bračnih saputnika i sapatnika Nore i Toma. U te dvije uloge, iza kojih stoji tim šminkera i majstora scenskog pokreta, briljirali su upravo Friganovićeva i Stojković.
"Ima ona definicija da je tango tužna misao koja se pleše, a to je neka vrsta lepote kojoj ti ljudi teže, neki vrhunac gde oni mogu da stignu. Eto, tako i ovde, imamo ljude koji su sa svojim emocijama na dnu. Tu se raspravlja koga vole, koga ne vole, a onda dođe trenutak istine i na tom trenutku se pravi lepota", kazao je za "Nezavisne" nakon premijere Dragan Ostojić, reditelj i glumac, inače zaposlen u Narodnom pozorištu Kikinda.
Ostojić je do sada više puta igrao na banjalučkom "Teatar festu", a ovo mu je prva zvanična saradnja sa NP RS. Pored dvoje pomenutih, u glumačku podjelu ušli su i Anja Ilić, Dragana Marić, Nataša Perić, Bojan Kolopić, Zoran Stanišić i Danilo Kerkez.
"Iz glumačke perspektive mogu da kažem da ansamblu nije bilo lako i samo se nadam da su uživali večeras. Kao reditelj, s druge strane, jako sam zadovoljan i smatram da smo napravili stvar koja se ne pravi svaki dan i koju nije lako igrati. Tu ima malo tuge, ima malo i mimike, komike, života...", dodao je Ostojić, koji je za ansambl NP RS imao samo riječi hvale, ali ni glumci njemu nisu ostali dužni...
"Meni je prvi put da radim ovaj žanr i zaista nije bilo lako, no poteškoće su uspješno prevaziđene zbog saradnje sa rediteljem, koja je bila izuzetno dobra. On nas je uvukao u tu priču i svojom vjerom nas je natjerao da i mi povjerujemo u cijelu tu stvar, što i jeste suština - povjerovati u to njihovo ludilo koje je divno na neki način", rekla nam je poslije premijernog izvođenja Nataša Perić, koja igra Gejl, najmlađu kćerku Nore i Toma.
Ona se kroz komad jedina bori da pomiri roditelje, a u isto vrijeme čuva bebu i sa dvije starije sestre Elizabetom i Meri En (Ilićeva i Marićeva), pokušava iz zatvora da izvuče muža Juniora (Kolopić), koji je tamo završio zbog kriminalaca Rolija i Stiva Mura (Stanišić i Kerkez).
Nasuprot majke Nore, koja na kraju izmiruje porodicu, jedna od glavnih koja preuzima ulogu odbačenog oca i u opštem ludilu se sve vrijeme svojeglavo, ali zaštitnički odnosi prema porodici, jeste najstarija sestra Elizabeta.
"Ona, pored svega toga, ima i svoje lične frustracije. Teško se nosi sa pritiskom i vidimo da nailazi na probleme i izazove kroz cijeli komad. Tu se negdje stvara ujedno i komični i dramski momenat jer s jedne strane ona je komičan lik, a s druge, neću reći tragičan, ali ima ozbiljne dramske crte", kazala je Anja Ilić pojašnjavajući suštinu lika koji je igrala.
Upravo njen lik jedan je od četiri zbog kojeg je reditelja Ostojića i privukao tekst Džordža F. Vokera.
Komad je, inače, nastao prema Vokerovoj drami "Bjekstvo od sreće", prvi put je adaptiran za srpsko govorno područje i, kako nam je kazao reditelj, rijetko je savremeno dramsko djelo gdje su glavne uloge ženske.
"Mislim da je ova predstava jako važna upravo zbog dominantne četiri ženske uloge. Pošto se bavim time kao umjetnički rukovodilac, čitam komade i mogu da kažem da su žene poprilično zapostavljene u dramskoj literaturi. Malo ima uloga i jako su loše napisane. Mene je privuklo ovom komadu to što su ženske uloge jako dobro napisane i što je Dragan Ostojić imao dobru ideju", kazao je Stojković, skromno ili neskromno prepustivši "slavu predstave" ženskom dijelu ansambla.
"Originalni tekst traje dva i po sata, a reditelj je to skratio na sat i po - uperio je reflektore na žene, da one budu dominantne i da to dobro urade, i one su se zaista potrudile, na čelu sa Nikolinom koja je naša prvakinja, prva zvijezda pozorišta", zaključio je Stojković, a njegov kolega sa scene iz kikindskog pozorišta s kraja prošlog vijeka, sada već davnih devedesetih, i sadašnji reditelj, imao je još bolji zaključak.
"Žene su i inače u životu glavni junaci i to je još jedna od istina vezanih za ovaj komad, koju moramo da priznamo", istakao je Ostojić, pojašnjavajući da dramski tekst jednog savremenog kanadskog pisca nije približio ovdašnjem mentalitetu u bukvalnom, nego u emocionalnom smislu, ispitujući gdje i kako smo poludjeli.
Iza uvjerljive scenografije u predstavi i ovaj put stajala je Dragana Purković-Macan, kostimografiju, čini nam se nadmašivši sve prethodne radove, potpisala je Jelena Vidović, dok su scenski pokret i muziku, veoma bitne za tok radnje, potpisali Saša Jovanović, odnosno Petar Topalović iz banjalučkog benda "Sopot". Asistent režije, koja je u toku proba zbog kraće bolesti Ostojića imala više posla nego obično, bila je Belinda Božičković.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.