BANJALUKA - Premijernim izvođenjem predstave "Snježna kraljica", nastale po motivima istoimene bajke Hansa Kristijana Andersena, u dramatizaciji Mine Petrić i u režiji Aleksandre Spasojević, u srijedu uveče u Dječijem pozorištu Republike Srpske (DP RS) počeo je 25. Međunarodni festival pozorišta za djecu.
Ova premijera ujedinila je tri jubileja - sedam decenija od prve premijere i tri decenije rada Aleksandre Spasojević u ovom pozorištu te četvrt vijeka festivala.
Prije same izvedbe predstave prisutnu djecu i odrasle, za koje se tražila stolica više u prepunoj velikoj sali DP RS, pozdravili su Ljiljana Labović, direktorica ove kuće, Marko Romić, izaslanik predsjednika Republike Srpske, dok je festival svečano proglasio otvorenim Borivoje Golubović, ministar prosvjete i kulture Republike Srpske. Labovićeva je govorila o tri pomenuta jubileja, naglasivši da ne zna kako je bilo 14. oktobra 1956. godine, kada je u instituciji koju ona danas vodi, odigrana prva premijera pod nazivom "Šumski car". Uz to, izrazila je i uvjerenje da će na stotu godišnjicu, današnja djeca pamtiti kako je bilo kada je pozorište slavilo 70 godina od prve premijere. A bilo je sjajno, vjerovatno će govoriti oni koji budu pamtili "Snježnu kraljicu", iako tako nešto ne možemo da kažemo za zvanično otvaranje festivala.
"Želim da vam kažem da, dok god je tu ovaj tim, tim predsjednika i njegovih ljudi, mi smo tu da vas podržimo, da stanemo iza vas, jer osmijeh naših najmlađih gledalaca je nešto najvažnije i za predsjednika i za Republiku Srpsku", rekao je mladi Romić koji se, kako će priznati, prvi put našao na sceni DP RS.
Iz njegovog kratkog govora saznali smo da bez podrške Kabineta predsjednika Republike Srpske, na 25. Međunarodnom festivalu pozorišta za djecu ne bi moglo da gostuje 14 ansambala pozorišta za djecu iz 11 država, što je tačno. Saznali smo i to da kultura u našem društvu nije samoodrživa, što je takođe tačno. Međutim, tačno je i to da Kabinet predsjednika Republike Srpske, novac kojim raspolaže prihoduje od poreza koji uplaćuje stanovništvo Republike Srpske, a stanovništvo, odnosno građane, seljane i na kraju krajeva roditelje prisutne djece - niko pomenuo nije.
Stoga promocija predsjednika i njegovog kabineta prilikom otvaranja festivala i događaja iz oblasti kulture postaje sve neumjesnija, pogotovo kada se radi o festivalima za djecu i o govorima izrečenim pred djecom. Romić je doduše rekao još jednu istinu, a to je da je važnije ono što je iza zavjese, a ne ispred, gdje je on stajao.
Kada su se podigle zavjese počela je jedna razigrana predstava.
Scenom su zagospodarili mladi glumci Anđela Rakočević i Branislav Aleksić. Da je scena prirodno stanište glumaca, pokazali su brzom razmjenom nježnosti između njihova dva lika - Gerde i Kaja. Dramatizacija Mine Petrić posebno je skrenula pažnju na Kajevu sklonost ka pisanju pjesama i na značaj poezije, koji je istaknut i u originalnoj Andersenovoj verziji bajke staroj više od 180 godina. Režija Aleksandre Spasojević značaj poezije i pjesme samo je pojačala i u nekoliko navrata ovu predstavu, uz pomoć kompozitora Zlatana Mirića, vodila i ka žanru mjuzikla.
Sa druge strane, pomenutu razigranost, u komad vješto je upakovao Nebojša Gromilić, koji je bio zadužen za kostimografiju i scenski pokret. Pokreti su posebno zanimljivi u izvedbi Mile Prosan, koja je igrala Vranu. Prosanova i Rakočevićeva svojim pokretima, vješto su od dva komada platna pravile tok rijeke, a sam hod ove prve, često je mamio i smijeh najmlađih. Istini za volju, za te osmijehe bar pedesetodstotni "krivac" bio je i odlično urađeni kostim Vrane. Za scenografiju i kostimografiju bila je zadužena Adisa Vatreš Selimović i mirne duše možemo da kažemo da je uspješnija bila u izradi kostima, nego u izradi scenografije, čijim najlonom ispunjeni drveni trouglovi, nisu uvijek najvjernije predstavljali razbijena ogledala. Uporedo, uz odnos Gerde i Kaja, mališani u predstavi prate odnos Vrane i Gavrana. Gavrana igra Nikola Milaković, u prilično statičnoj ulozi. Njegov Gavran je, naime, većinu vremena zatvoren u kavezu, ali zbog toga njegova uloga u komadu nije manje bitna. Vjerno odrađena Milakovićeva onomatopeja na sceni pomaže glavnim protagonistima sa jedne strane, dok sa druge u sali svaki put mami osmijehe mališana, jer ko još može odoljeti dobrom graktanju, a da se grohotom ne nasmije!?
Ulogu Snježne kraljice jednako dobro je dočarala Jelena Jandrić.
Ona je, u skladu sa svojim kostimom, najveći dio predstave zadržala hladnoću lica, u navratima djelujući i zastrašujuće na djecu, što je i bila poenta. Međutim, kada je riječ o njenom liku, dramaturškinja i rediteljka, iz nebrojenog broja adaptacija Andersenove bajke, odlučili su se za onu kada kraljica snježna, na početku i na kraju priče biva dobra - odnosno nježna. Jandrićeva je i svoju nježnu epizodu odigrala u prilično gordom stavu, pokazujući tako da se njen lik zapravo boji dobrote i nježnosti, jer dobri, nježni i empatični, kako nas uči ova predstava, ranjiviji su nego ovi drugi. Najiskusniji u ansamblu bio je Aleksandar Blanić, a da je sve češće takav, naglasio je i nakon kraja predstave. On je tada na scenu pozvao rediteljku i ostatak autorskog tima, koji je uz prilično mlad ansambl, pobrao ovacije i mnogo žešće aplauze od govornika sa početka.
Blanić je igrao irvasa, komično i nježno u isto vrijeme. Irvas je još jedna žrtva Snježne kraljice, a Blanić je još jednom iz začelja scene, nakon završetka svojih monologa i dijaloga, svirao instrumente. Instrumenti sa scene u živoj izvedbi, makar bilo riječi o tek dvije odsvirane note, uvijek doprinose boljoj dinamici komada. Ovdje je vrijedno pomenuti i Lidiju Pajić, koja je u predstavi bila zadužena za tehniku glasa, ali i Aleksandru Savić. Savićeva je zasigurno predstavi doprinijela svojom lekturom, čime se bavi jako posvećeno, gazeći utabanim stazama legendarnog profesora Milorada Telebaka. Bilo da je riječ o izgovorenim dijalozima ili o ispjevanim stihovima, sa scene se najjasnije čuo glas Anđele Rakočević, čija je Gerda najveći junak ove priče. Tas dobra na vagi dobra i zla, koji su tema "Snježne kraljice", nadjačava upravo Gerdin lik.
Od početne malodušnosti, do krajnjeg ushićenja, lik Gerde u izvedbi Rakočevićeve doživljava najvidljiviju gradaciju u predstavi. Stepenasta struktura ovog lika, uz sve ostale likove, zaokružila je i stepenastu strukturu večeri. O tome su dovoljno kazale stojeće i već pomenute ovacije za glumce i autorski tim predstave. Čarolija iza zavjese, srećom, trijumfovala je nad protokolima ispred nje, dokazujući kako je lijepo kada naš novac biva uložen u kulturu, posebno onu na kojoj odrastaju naši mališani.