BANJALUKA - Nakon tačno četiri godine, poslije pandemije i više smjena uprave Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), na sceni "Petar Kočić", odnosno maloj sceni ove kuće, u nedjelju uveče odigrana je jedna premijera.
Riječ je o komadu "Lice" savremenog ruskog pisca Aleksandra Galina, čiju režiju potpisuje Radoslav Milenković, a u kojoj igraju Nikolina Friganović, Ljubiša Savanović, Aleksandar Stojković Piksi i Smiljana Marinković.
Njihovi likovi Solovljeva, Drankov, Bragin i Olga, dva su bračna para i takva dramska postavka već obećava stari kliše bulevarskih predstava u kojima je glavni i jedini cilj zasmijati publiku. Međutim, kako kažu u narodu po kojem pozorište i nosi ime, "obećanje ludom radovanje". Ovdje nije riječ o burleski punoj seksualnih aluzija, mada će publika i tako nešto pronaći u jednom od slojeva predstave.
Nije, dakle, posrijedi nikakav kliše, nego drama kako na ličnom, tako i na društvenom planu, koju je potrebno tumačiti sloj po sloj.
Aleksandar Mihajlovič Purer, koji piše pod pseudonimom Aleksandar Galin, rođen je otprilike kada i Dušan Kovačević, i on za savremenu rusku dramu, otprilike, znači koliko i Kovačević za srpsku.
Njemu će određene struje spočitavati da nijednog Rusa nije pozitivno opisao, kao što su za Kovačevića govorili da u njegovim dramama nema nijednog takvog Srbina, a to će biti još jedan paušalni utisak. Galinovo "Lice" u početku obrađuje lične, naizgled komične probleme novih ruskih bogataša.
U prvom dijelu predstave gledamo Solovljevu, Drankova i Bragina. Prva je opsjednuta kontrolom, drugi alkoholizmom, a treći gubitkom identiteta.
Svaka od tih opsesija debelo je izvrgnuta ruglu, ali Galin i akteri njegovog komada neće publici dozvoliti da tek tako gazi po ovim likovima, kao što se da naslutiti da su oni gazili preko leševa stičući materijalnu korist. Naravno, nesporno je da su svi ovi likovi negativni, te da su se debelo okoristili na osnovu društvenog sunovrata, pompezno nazvanog tranzicijom. Ono što ovu dramu čini dramom, jeste tek jedan trunak moralne dileme, kajanja ili pravdanja.
Zrno dobra, publici dato tek na kašičicu, u istoj tolikoj količini brani likove ovog komada pred publikom, kojoj je upravo zbog pomenutog zrna vidljiviji brijeg zla.
Prosto rečeno, zlo je, kako i sam reditelj kaže, oličeno u obožavanju portreta Bendžamina Frenklina na novčanici od sto dolara. Publika ne prisustvuje sapunici tipa "I bogati plaču", nego posmatra zvanično obrazovane bogataše koji su samim tim svjesni na koji način su se okoristili.
Predstava je puna ispovjednih monologa, ali i igre koja je često na ivici banalnog.
Srećom, glumci ne idu preko te ivice. Recimo, glumiti izoperisano lice, kakva danas često gledamo u Holivudu kod zategnutih glumica starije životne dobi ili preko sat i po vremena igrati potpuno pijanog neuropsihijatra težak je i zahtjevan zadatak koji se u svakom trenutku može oteti kontroli. No, ovdje je, da ponovimo još jednom, sve u svojoj funkciji. Posao glumca je kontrolisan, a životi likova su bez kontrole. Kako predstava odmiče, o tim životima saznajemo sve više.
Ma koliko to bilo uzaludno, oni svoje ranije postupke pokušavaju da pravdaju. Na kraju, spasa u vidu mirnog života u malom kavkaskom selu ipak nema. Ovo važi i za četvrti lik u predstavi - Olgu, suprugu Aleksandra Bragina, ostavljenu i oštećenu ženu, čija oštećenost biva naglašena.
U ovoj predstavi, zapravo, sve ima svoju funkciju i sve je naglašeno, od vlastohleplja do smrtnih grijehova.
Neumjerenost u piću posljedica je neke druge ili treće neumjerenosti, koje su opet posljedica mentaliteta. Taj i takav mentalitet pogrešno bi bilo nazvati ruskim i reći da je toliko sličan srpskom. Njega je ispravno nazvati ljudskim i reći da predstava "Lice" prokazuje i pokazuje negativne pojave savremenog čovjeka, koji se prema svakom sistemu postavlja neprijateljski u smislu da želi da se okoristi njime.
Ugrubo rečeno, prosječan primjerak savremenog mislećeg čovjeka podložan je kritici jer je izgubio ideal da može izgraditi bilo šta na kolektivnom planu. On se odavno ne osjeća kao šraf u funkcionalnoj mašini, nego kao klip u njenom točku.
Ako ne bude klip, taj će ga točak samljeti. Takva su pravila na koja je pristao misleći čovjek današnjice. On u jednom trenutku shvati da smeta poretku, pa se njegove misli i ambicije često svode na najniže porive. To je prekretnica kada se izlazi iz prosjeka, ali i jalovo opravdanje za načinjena nedjela.
Sa takvim opravdanjem u džepu, izdignuti i vidljivi, negativci postaju izraziti predstavnici čovječanstva. Njihova uloga u našim životima biva prenaglašena, pa su u toj funkciji i mane likova iz predstave "Lice" prenaglašene. Galinovi likovi nisu razmišljali o boljoj budućnosti društva, nego samo o boljoj budućnosti za sebe, ali istinski boljitak za njih ne dolazi. Naprotiv, oni su platili danak i gube sebe. Emotivno i duhovno su potrošeni. Još im je gore jer su toga svjesni. Iako na sve načine pokušavaju da vrate izgubljeno, izgubljena lica i duše otišli su u nepovrat.
Sa dobrim tekstom kao dobrim temeljom, akteri komada "Lice" uradili su dobar posao i Narodno pozorište Republike Srpske dobilo je predstavu koju više puta vrijedi pogledati i iz više uglova tumačiti.
Ovaj novinski članak je pokušaj da se protumači samo ono univerzalno u komadu, za koji već rekosmo da je drama na ličnom i društvenom planu, ali je na kraju krajeva i drama o čovjeku u svim vremenima. Galin je izdignut iznad situacije i u posljednjem sloju drame prikazuje posljedice gramzivosti, koje su iste i u postsovjetskoj Rusiji i u Mletačkoj republici i u staroj Grčkoj. Lica su slična i na slikama Hijeronimusa Boša i u Galinovim ili Kovačevićevim dramama.
Otuda i umjetnost služi ne kao utjeha za materijalnu ili moralnu bijedu u kojoj se eventualno nalazimo, nego kao neka vrsta opomene da budemo svjesni gdje smo, šta imamo i šta bismo mogli da izgubimo zarad nečeg samo naizgled vrednijeg.
