Svjetski dan pozorišta obilježava se 27. marta od 1962. godine, dok tradicionalnu poruku na poziv Međunarodnog teatarskog instituta - MTI upućuju pozorišne ličnosti visoke svjetske reputacije, afirmišući ulogu i značaj teatarskog stvaralaštva.
Ove godine, čast da napiše ovu poruku pripala je grčkom reditelju Teodorusu Terzopulosu.
Njegovu poruku prenosimo u cijelosti:
Može li pozorište da odgovori na poziv upomoć koje naše doba šalje u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtuelne stvarnosti, ukopanih u privatnost koja ih guši? U svijetu robotizovanih života unutar totalitarnog sistema kontrole i represije koji obuhvata svaki aspekt naše stvarnosti?
Da li je pozorištu stalo do ekološkog uništenja, globalnog zagrijavanja, masovnog gubitka biodiverziteta, zagađenja okeana, topljenja glečera, šumskih požara i ekstremnih vremenskih nepogoda? Može li pozorište da postane aktivan dio ekosistema? Pozorište već godinama svjedoči uticaju čovjeka na planetu, ali ne nalazi način da se suoči sa ovim problemom.
Da li je pozorište zabrinuto zbog stanja svijesti koju oblikuje XXI vijek u kom se ljudima manipuliše zbog političkih i ekonomskih interesa, uz pomoć medija i kompanija koje oblikuju mišljenje? Društvene mreže, koliko god da olakšavaju komunikaciju, postale su alibi za interakciju, jer omogućavaju sigurnu udaljenost od Drugog. Sveprisutan osjećaj straha od Drugog, drugačijeg, stranog, dominira našim mislima i djelima.
Može li pozorište da postane radionica u kojoj nastaje suživot različitog, bez ignorisanja traume koja krvari?
Ova trauma nas poziva da rekonstruišemo Mit. A riječima Hajnera Milera: "Mit je gomila, mašina kojoj uvijek može da uključi nove i drugačije mašine. On prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne rasprši kulturno polje." A ja bih dodao i polje varvarstva.
Mogu li reflektori pozorišta da osvijetle društvenu traumu, umjesto što obmanjujuće osvjetljavaju samo sebe?
Ovo su pitanja na koja ne postoje odgovori, jer pozorište postoji i traje zahvaljujući pitanjima bez odgovora.
Ova pitanja pokreće Dionis koji prolazi kroz svoje rodno mjesto, orkestar antičkog pozorišta, i nastavlja tiho izbjegličko putovanje kroz pejzaže rata i danas, na Svjetski dan pozorišta.
Pogledajmo u oči Dionisu, ekstatičnom bogu pozorišta i mita, koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost, djetetu dvoje roditelja - Zevsa i Semele - izrazu fluidnih identiteta, ženskog i muškog, gnjeva i blagosti, božanskog i životinjskog, na međi ludila i razuma, reda i haosa, akrobati na granici života i smrti. Dionis postavlja suštinsko ontološko pitanje - "O čemu se ovdje zapravo radi?" - koje podstiče stvaraoce na sve dublje istraživanje korijena mita i mnogostrukih dimenzija ljudske zagonetke.
Potrebni su nam novi narativni putevi, usmjereni ka njegovanju sjećanja i oblikovanju nove moralne i političke odgovornosti, kako bismo izašli iz višestruke diktature savremenog srednjeg vijeka.