Jasmina Prolić, umjetnička direktorka Festivala savremenog plesa "Zvrk", koji je prošle sedmice održavan u Sarajevu, u utorak je u Banjaluci održala radionice savremenog plesa, a svoje umijeće prikazala je i na nastupu Male scene "Petar Kočić" u NP RS u utorak.
Jasmina je i dio tima "Tanzelarije", organizacije za promociju savremenog plesa u BiH. U okviru "Tanzelarije" djeluje kao umjetnički savjetnik za plesnu akademiju NOMAD, koja počinje s radom u februaru sljedeće godine u Sarajevu.
Jasmina živi u Francuskoj već 15 godina, a u Parizu je završila Muzičko-plesnu akademiju. Poslije završenih studija u Parizu, krenula je s radom kao plesač, a bila je u kompanijama svjetski poznatih koreografa.
"Prije šest godina sam osnovala svoju trupu u Orleanu, gdje me pozvao Jožef Nađ. Tamo sam se instalirala, osnovala svoju kompaniju i, evo, već tri godine se intenzivno vraćam u BiH, te sa kancelarijom pokušavamo da uz pomoć regionalne mreže dignemo na noge svijest o savremenom plesu. Naravno, to sve ide i kroz edukaciju, tj. radionice", kaže Prolićeva.
Kakvi su Vaši utisci o 1. međunarodnom festivalu "Zvrk", koji je organizovan u Sarajevu?
Na tom festivalu smo mogli vidjeti 11 različitih koreografija, a 30 umjetnika učestvovalo je u festivalu i okruglim stolovima. Imali smo i radionice, koje su bile vođene od strane tih koreografa. Ja sam prezadovoljna tim festivalom. Prvo nisam mogla vjerovati da će se to uopšte desiti, a onda je to krenulo i išlo je sve onako kako je trebalo da ide. I umjetnici i svi gosti su jako zadovoljni.
Da li mislite da je ova grana umjetnosti kod nas zapostavljena?
U BiH je potpuno zapostavljena, ništa se ne zbiva, ali, eto, počeli smo u Sarajevu prije tri godine s kancelarijom organizacije koja se bavi promocijom savremenog plesa i koju vodi Stefanija Kregl, pa smo pokrenuli i neke radionice. Napravili smo i jedan projekat prošle godine i on je sad išao na 1. međunarodnom festivalu "Zvrk", koji je obuhvatio Sarajevo, ali kroz taj sam festival je došla i u Banjaluku, a ići ćemo i u Tuzlu. Ovaj put sam samo ja otišla dalje od Sarajeva, a meni je želja da se te saradnje i te radionoce, kroz mrežu koja je regionalna i koju sačinjava šest zemalja, poveže cijela BiH.
Šta je to što ste učesnicima u radionicama pokušali prenijeti?
Oni su mogli vidjeti kako se ja zagrijavam, u stvari, počeli smo sve to na podu. Kako se kaže, kako beba raste tako se i čovjek razvija, pa tako i u plesu počinjemo s podom, da osjetimo neke artikulacije, tj. zglobove. Oni zatim postaju svijesni svog tijela i kompletne težine, do postavljanja cijelog tijela na stojeću poziciju. Onda se na stojećoj poziciji ide dalje, kroz prostor, kroz vrijeme, kroz sve pokrete i tehnike koje sam ja učila i koje predajem, tako da je to mali miks svega što mene intresuje i što smatram da je za tijelo neophodno. Isto tako, to je prilagođeno ljudima koji možda čak nikad nisu imali dodira s tim, a nije prekomplikovano, i možemo se lijepo zabaviti i naučiti kako možemo svojim tijelom nešto reći.
Kakvom ste se predstavom predstavili u Banjaluci?
To je susret između nove tehnologije plesa i pokreta. Hubert Pišo, koji je moj partner, je specijalista tih senzora pokreta, koji nam omogućavaju da djelujemo na video, svjetlo i zvuk. Ja u stvari imam 16 senzora na sebi i na neki način postajem njegova marioneta. Ja se u stvari trgam od toga, jer ne želim nikome da se predam. Poručila bih svim gledateljima da ne uzimaju duet na prvoj bazi, tj. pokreta i muzike, odnosa tehnologije i plesa, nego da se malo prebace na taj drugi nivo, na oblake, i da počinu i sebe da preispituju kroz taj naš dijalog i sukob. Mi u stvari razvijamo jednu dramaturgiju koja se bavi odnosima polova. Ima tu i humora i svega.
Ja se trudim da narodu približim savremeni ples i da pokažem da je to svima pristupačno, da svijet u tome živi i da moramo malo ići u korak sa svijetom. I to je u stvari taj savremeni ples, jer to je nešto što govori o danas, ovdje i tu.