BANJALUKA - Niko se danas u Banjaluci i ovom dijelu BiH ozbiljno ne bavi filmom, niko se filmom ne bavi u smislu ozbiljnog istraživanja, već više kao zanatom, kaže Goran Dujaković, direktor Asocijacije za vizuelne umjetnosti "Fenix art" iz Banjaluke, koja je jedan dio arhivskih simaka banjalučkih kino-amatera rekonstruisala i prebacila na DVD formate.
Jedan od rekonstruisanih snimaka je i film "Nepoznati" Aleksandra Bojka iz četrdesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka.
Ove snimke je u jednom podrumu 2007. godine pronašao banjalučki novinar Goran Barać.
"Bojko je značajan iz nekoliko razloga; prvi je snimio kadrove Banjaluke u koloru, a znamo da su rijetki gradovi u BiH koji mogu da se pohvale kinematografskim snimcima u boji iz tog vremena", istakao je Barać.
Bojko je napravio dva i po sata snimljenog materijala na filmskoj traci.
"Ovaj autor, zaljubljenik u film, slikarstvo i fotografiju, nepravedno je zaboravljen u istoriji grada. On je za vrijeme Drugog svjetskog rata ugledne Banjalučane snimio u ustaškim uniformama, a indikativno je to što je traka s njegovim snimcima bila isječena kada je pronađena 2007. godine", rekao je Barać.
Film kao vid umjetnosti u gradu na Vrbasu, nažalost, nije zaživio, ali se tu i tamo održavao kroz pokušaje entuzijasta, među kojima je bio i Bojko.
Dujaković, koji priprema opsežnu monografiju o dokumentarnom filmu na ovim prostorima, ističe da je tokom prikupljanja podataka o počecima filma u Banjaluci naišao na brojne prepreke.
"Sve što je u vezi s filmom prije devedesetih godina imalo je status vojne tajne. Bilo je teško saznati gdje su filmovi jer za većinu regija BiH ima dosta podataka, dok za banjalučku podataka nema. Postoji jedan tekst iz 1962. godine, izašao u 'Glasu', na koji se svi pozivaju i to je sve", ističe Dujaković.
U Banjaluci se tridesetih godina pozorište iskristalisalo kao vid umjetnosti, ali je film ostao u zapećku. Iako ova grana umjetnosti ima nekoliko podvrsta, jedna od zanimljivijih je svakako povezana s arhivskim i dokumentarnim snimcima.
Prema riječima Milovana Pandurevića, direktora Kinoteke RS, početkom rata devedesetih godina, kada je domaća kinematografija u pitanju, sve je bilo razrušeno.
"Ostali smo bez tehničke opreme i iz tog razloga smo osnovali 'Srna film', koji je danas Kinoteka RS", kaže Pandurević.
Prema njegovim riječima, najnepopularnija na ovim prostorima, dokumentarna filmska forma, koja je ujedno najzanimljivija, često pored manjka interesovanja trpi i zbog nedostatka finansijskih sredstava za realizaciju.
"Dokumentarni film je veoma zanimljiva forma. Filmovi ovog žanra koji su pravljeni u bivšoj Jugoslaviji gotovo na svim festivalima su osvajali značajne nagrade", kaže Pandurević dodavši da su danas za dokumentarce veoma važan faktor televizijske kuće koje ih najčešće prave za potrebe programa.
U nekadašnjoj Banjaluci jedini organizovani klub amatera, zaljubljenika u sedmu umjetnost, koji je u svom nazivu nosio samo prefiks kino umjesto uobičajenog foto-kino, bio je Kino-klub "Kozara 816". Formiran je u maju 1978. godine, a nastao je iz želje filmskih neprofesionalaca da organizovano djeluju na polju produkcije pokretnih slika i informisanja narodnih masa o najpopularnijoj od svih umjetnosti.
Prije "Kozare 816" u Banjaluci su postojali Foto-kino klub "Elan" i Foto-kino klub "Josip Bosnar".
To su bili klubovi amatera, koji su uglavnom okupljali zaljubljenike u fotografiju, dok je filmsko stvaralaštvo bilo prateća, često samo sporadična aktivnost. O Foto-kino klubu "Elan" danas je poznato izuzetno malo podataka. Zna se da je egzistirao tokom šezdesetih godina i da su članovi njegove filmske sekcije, između ostalih publicista Jovan Babić i univerzitetski profesor Miljko Šindić, snimili tek nekoliko filmova na "dvostrukoj osmici".
Babić i Šindić su između 1966. i 1969. godine, kao članovi "Elana", snimili i dva igrana filma: "Planino, odazovi se!" i "Putem preko ograda".
Svi kino-klubovi na ovom prostoru su se ugasili krajem osamdesetih godina.
Rodonačelnik kino-amaterizma
Rodonačelnik kino-amaterizma u nekadašnjoj Bosanskoj Krajini bio je Špiro Bocarić, čiji je najdragocjeniji etnografski film "Kroz Vrbasku banovinu" danas u posjedu Muzeja RS.
Kao veliki zaljubljenik u etnografiju, Bocarić je u centar pažnje svoje 16-milimetarske filmske kamere stavio onovremene ljude, njihovu odjeću, običaje, arhitekturu njihovih sela i gradova.
Istorija je zabilježila da je ovaj svestrani umjetnik snimio tek nekoliko uglavnom etnografskih filmova, od kojih je do danas sačuvan samo film o Vrbaskoj banovini. Ovo dokumentarno-etnografsko ostvarenje, dugačko oko 360 metara, nastalo je spajanjem nekoliko kraćih filmova o pojedinim oblastima Vrbaske banovine. Snimljeno je, kako se pretpostavlja, tokom 1937. godine, a počinje scenama iz Banjaluke.
Ljubinko - Bato Smoljanović
Doajen među banjalučkim filmskim amaterima, Ljubinko - Bato Smoljanović, počeo je da snima najprije foto-aparatom, i to dijapozitiv-filmovima 1959. godine. Sedamdesetih godina je počeo ozbiljnije da se bavi filmom, snimajući dokumentarna ostvarenja uglavnom posvećena prirodi, kakvi su njegovi filmovi "Zlatna jesen", "Zimske minijature", "Na proljetnom suncu", "Životinje", te eksperimentalni film "Sunce", realizovan 1974. godine. U periodu od 1972. do 1975. snimio je i dokumentarno ostvarenje "Lazar sa Zmijanja", filmsku priču o gorštaku s Manjače preko čijih pleća su prešle sve strahote Prvog i Drugog svjetskog rata. Potom, 1975. godine realizovao je ostvarenje o posljednjim danima uskotračne pruge na relaciji Jajce - Lašva pod nazivom "Priča o ružama i ognju", da bi godinu dana kasnije snimio i svoje najambicioznije ostvarenje "Tihe vode".