Rade Kostić, glumac rodom iz Teslića koji diplomu nosi s Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci (AU UNIBL), na nedavno održanom pozorišnom festivalu "Binokl" u Sankt Peterburgu osvojio je nagradu za najbolju dramsku predstavu, kao i Gran pri za monodramu "Moj rat".
Riječ je o festivalu koji organizuje Teatar "Parna" i koji podržava predstave malog formata, a Kostić se pokazao najboljim u konkurenciji 16 predstava koje su od 160 prijavljenih odabrane za izvođenje na ovom takmičenju.
Kostić je, osim glume, studirao srpski jezik i književnost, a trenutno je na master programu glume na Akademiji GITIS (Rossíйskiй institút teatrálьnogo iskússtva) u Moskvi.
Više o nagradama, predstavi "Moj rat", studiranju u Banjaluci i Moskvi te planovima za budućnost mladi glumac govorio je u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Nedavno ste na pozorišnom festivalu "Binokl" u Sankt Peterburgu osvojili nagradu za najbolju dramsku predstavu, kao i Gran pri za monodramu "Moj rat". Koliko Vam ovakve nagrade znače?
KOSTIĆ: Ne živim i ne igram samo zbog nagrada, ali mi znači svako priznanje, ne samo nagrade, već i razgovori nakon predstave. U Moskvi igram svake sedmice, pa ljudi ostanu nakon predstave, podijele se komentari i to su neke nematerijalne nagrade. Dešavalo se da donesu cvijeće ili biografiju Čarlija Čaplina da potpišem, sve su to nekako zanimljive stvari i vidim da ova predstava ostavlja utisak na ljude. To mi je takođe nagrada. Mislim da treba ići na festivale sa predstavama. Meni je od oko 50 igranja ove predstave ovo prvi festival i nisam imao osjećaj kako bi se kotirala, kako bi reagovali žiri i festivalska publika i mislim da je ovo dobar početak. Ima još mnogo festivala koji se bave isključivo monodramama u Rusiji na višem nivou sa profesionalnim glumcima koji su zvijezde ovdje, kao i na nižem rangu, tako da bih volio da nastavim s igranjem ove predstave.
NN: Ovu monodramu ste u više navrata igrali u BiH, a za potrebe izvođenja u inostranstvu preveli ste je na engleski jezik. Koliko je drugačije izvoditi isti komad na jeziku koji Vam nije maternji i sa kakvim izazovima se susrećete? Da li ste razmišljali da je prevedete na ruski jezik?
KOSTIĆ: Napravili smo dobar prevod. Sa mnom je radio jedan Englez koji je čovjek iz pozorišta i stvarno je to fino preveo. Mislim da je engleski prevod čak bolji od srpskog, jer je srpski više prozni, nije lak za scenu, rečenice su dugačke i konstrukcije nisu nužno iz govornog jezika, više je za pisanu formu, tako da je u tom smislu engleska verzija malo tečnija. Sad sam se navikao, već godinu dana igram na engleskom, ali u početku nisam doživljavao engleski kao jezik na kojem ja mogu da izrazim svoje emocije i misli. Na početku mi je nedostajalo da igram na srpskom i bilo mi je čudno, a sad mi je čudno kad igram na srpskom. Kad sam preselio u Moskvu nisam očekivao da ću raditi na engleskom jeziku, ali upao sam u englesko pozorište i svoj engleski sam podigao na viši nivo. Takođe, srpski i ruski su srodni jezici i onda mi prije padne na pamet neka riječ na ruskom nego na srpskom. Razmišljao sam da predstavu prevedem na ruski i želja mi je da imam predstavu na tri jezika, da to probam jer je nesvakidašnje. Imam već urađen prevod, ali je grub i nije prilagođen sceni. Međutim, više mi je sada problem s vremenom i s tim što treba da se nađe prostor i pozorište koji bi to podržali.
NN: U ovom komadu se osvrćete na Čarlija Čaplina na početku Drugog svjetskog rata i njegov odnos s Adolfom Hitlerom. Zbog čega ste izabrali baš ovaj dio Čaplinove biografije kao osnovu za svoju monodramu? Šta Vas je podstaklo da dodatno istražite ovaj naizgled nespojiv duo?
KOSTIĆ: Godinu dana sam čitao, gledao filmove, pisao i stvarao ideje od čega da počnem predstavu o Čarliju Čaplinu, jer je stvarno mnogo materijala, mnogo informacija iz privatnog života, mnogo filmova. Tražio sam užu temu iz njegovog života i muž moje profesorice Elene Trepetove Kostić, pjesnik Zoran Kostić mi je predložio da za osnovu uzmem upravo taj film "Veliki diktator" i odnos Hitlera i Čaplina. Kasnije sam pronašao informaciju da su njih dvojica rođeni istog mjeseca iste godine, sa samo četiri dana razlike. Taj momenat mi je bio fascinantan, da su obojica u istom trenutku bili bebe, ta nevina stvorenja i šta se moralo desiti, kako su ih putevi vodili da jedan izraste u monstruma, a drugi u nešto što je ljudima donosilo sreću i radost. Izrasli su u dvije suprotnosti, a imali su iste šanse. Zato sam predstavu i počeo sa biblijskim citatom o braći Kainu i Avelju.
NN: U Moskvi boravite povodom master studija na Akademiji GITIS. Kako je došlo do ideje da studiranje nastavite u Moskvi i koliko se obrazovanje i generalno odnos prema glumačkoj profesiji razlikuju u Rusiji i kod nas?
KOSTIĆ: Moja profesorica Elena Trepetova Kostić je Ruskinja i kroz četiri godine rada sa njom smo bili dosta upućeniji od ostalih klasa na rusku literaturu, život u Rusiji, tako da sam ja već počeo da maštam o tome za vrijeme studiranja. Takođe smo išli na festival u Moskvu i tad mi se potvrdila ta ideja i želja da odem. Desilo se da sam imao priliku da odem preko stipendija koje daje Ruska Federacija. Budući da sam ovdje na master studiju nemam uvid u to koliko se razlikuju osnovne studije, znam da je dosta žestok program koji glumci u Rusiji prolaze. Čini mi se da su duže na fakultetu, više se radi, od jutra do mraka su na fakultetu. Generalno odnos prema glumačkoj profesiji je ovdje dosta drugačiji, ja se osjećam ovdje mnogo cjenjenije kao osoba kojoj je profesija gluma. Ljudi imaju drugačiji odnos, mnogo su više upućeni ka teatru. Naravno, ne treba generalizovati, ali činjenica je da Moskva ima 600 pozorišta, i sva Rusija, čak i ruralne sredine, vole pozorište. Fino je biti glumac u Rusiji. Kod nas je neobično da se muškarcu - glumcu donosi cvijeće, eventualno za premijeru, dok ovdje publika koja ni ne zna glumca donosi cvijeće, pogotovo kada je neka velika zvijezda, pola sale donese cvijeće. Stvarno je neobično i lijepo vidjeti takvo poštovanje publike.
NN: Osim glume, studirali ste i srpski jezik i književnost. Koliko je poznavanje osnovne literature iz svjetske književnosti značajan preduslov za glumački zanat i da li je Vama i u kojoj mjeri studiranje književnosti u tome pomoglo?
KOSTIĆ: Pomoglo mi je zato što sam tek na studijama Filološkog zavolio književnost, a danas ne mogu da zamislim dan da barem nešto ne pročitam ili bar da planiram ako već ne stižem. Taj način analiziranja književnih djela, likova, njihove motivacije mi je mnogo pomogao da se približim svom tom materijalu koji ja izvodim, jer na isti način treba da nađeš opravdanje zašto je neki lik nešto uradio, da otključaš njegove postupke. Čitanje i književnost su neodvojivi od glume jer smo mi stalno u potrazi za sižeima koji mogu da se postave na scenu kao nove predstave, tako da su čitanje i istraživanje preduslov za predstavu, vrlo su bliske i neodvojive stvari.
NN: Manje je poznato da ste tek iz osmog pokušaja upisali glumu, tako da slobodno možemo reći da se niste dvoumili kada je riječ o tome kojom profesijom ćete se baviti. Šta Vas je vodilo, kako ste znali da je ovo Vaš poziv?
KOSTIĆ: To su čudne stvari koje ne mogu matematički da se objasne. To je neki unutrašnji glas, osjećaj koji ili slušaš ili ne slušaš. Naučio sam da treba da se sluša taj glas, a razumom tek da se oblikuje ta odluka. Osnova odluke treba da bude ono što ti osjećaš, želiš, u kom pravcu želiš da ideš. Što se tiče tih prijemnih, nije baš da se nisam dvoumio, nije lako pasti sedam puta i sedam puta biti vraćen, nije moguće da ne posumnjaš i u svoj talenat, u pouzdanje, u to da ti možeš time da se baviš, da si za to. Svaki put sam odustajao na par dana, trebalo mi je da pobjegnem od toga, ali bih ubrzo počeo da razmišljam o sljedećem prijemnom ispitu i kako ne želim ničim drugim da se bavim. Ja sam paralelno studirao srpski i bavio se amaterski pozorištem, ali osjećao sam da to moram da upišem. Profesorka koja me uzela na klasu mi je spasila život, toliko se divnih stvari desilo iniciranih baš time što sam upisao Akademiju: predstave, poznanstva, putovanja, preseljenje u Moskvu, novi jezik… Toliko toga sam naučio i toliko toga je povukla sama ta činjenica da sam upisao Akademiju. Ko zna, da nisam upisao glumu možda bih bio uspješan i u nekom drugom polju, ali se meni čini da ne bih. Mislim da je ovo baš taj put na kojem je trebalo da budem.
NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost, da li planirate da nastavite karijeru u Rusiji ili kod nas? Gdje se pružaju bolje prilike i uslovi za mlade glumce?
KOSTIĆ: Po pitanju pozorišta i filma ovdje su sigurno malo bolji uslovi. Šire su pozorišna i filmska oblast, ima mnogo više opcija, češći su kastinzi i tako dalje. Ja nisam čovjek karijerista, čak ni u svojoj profesiji ne maštam o nekim holivudskim ulogama, ni da radim negdje određeno, nemam potrebu ni da budem popularan, poznat. Volio bih da počnem da snimam malo više, da mi moj posao donese neku normalnu egzistenciju i to je to. Znam da mnoge moje kolege imaju tu neku želju za popularnošću, čak i kad to ne govore otvoreno. Ja to stvarno nemam, ne bi mi bilo krivo i ne bih bio protiv toga da se takvo nešto desi, neka uloga koja te proslavi, ali mi je jako tužno kad vidim da ljudi troše svoju sadašnjost maštajući o nečemu u budućnosti na šta ne mogu toliko da utiču. To mi je baš strašno i često prisutno u mom okruženju. Malo mi je teško da govorim o svojim daljim planovima, zato što ni ja ne znam gdje ću i šta ću tačno u budućnosti. Do juna sam sigurno u Moskvi, a za kasnije imam neke opcije preseljenja u drugu državu, tako da ne znam šta će dalje da bude. Trenutno sam ovdje aktivan sa Čaplinom i nekim dječjim predstavama i već osjećam da je vrijeme da se krene u neki novi projekat.
