Pozornica

Radivojević: Često nam nedostaje čestitost

Radivojević: Često nam nedostaje čestitost
Foto: N.N. | Radivojević: Često nam nedostaje čestitost

Pozorište je, kažu, ogledalo jednog društva. E, zar tako kažu? Ovo je dio dijaloga sekretarice Koviljke (Miljka Brđanin) i Drage Ćuka (Ljubiša Savanović), direktora pozorišta u kojem je smještena drama "Naši dani", koja je po tekstu Željka Stjepanovića i u režiji Juga Radivojevića premijerno izvedena u Narodnom pozorištu Republike Srpske (NP RS) u Banjaluci u subotu uveče.

 Bila je ovo ujedno i praizvedba komada koji se naslovom oslanja na pjesmu Vladislava Petkovića Disa iz 1910. godine, i upravo stihovi te pjesme  u  kolektivnoj interpretaciji ansambla na kraju komada predstavljali su emotivni slom i duhovni šamar za publiku. Nestručnost, korupcija, primitivizam, pohlepa, licemjerje i sujeta koje predvode Ministar (Goran Jokić) i Ćuk, novoimenovani direktor pozorišta i doskorašnji direktor gradskog groblja, nakon Disovih stihova, međutim imaće i svoj epilog. Sve nabrojane nuspojave društva, naime, na kraju komada dovode dvoje mladih i obrazovanih žitelja ove zemlje (igraju ih Nataša Perić i Danilo Kerkez) na autobusku stanicu. Sa jednog perona autobus je išao za Minhen, sa drugog za Štutgart.

I tu je zavjesa spuštena. "Pomrčina pritisnula naše dane", posljednji je stih prije aplauza kojeg prekida mladi glumac Danilo Kerkez rekavši: "A sve je moglo i drugačije da se završi." Potom pred cijelim ansamblom i publikom, Kerkez i Perićeva ponovo igraju posljednju scenu u kojoj se njihovi likovi zaljubljuju jedno u drugo, te odlučuju ovdje da ostanu bez obzira na sve. Taj epilog, koji kao da poručuje da je ljubav jedina koja može zadržati mlade ljude u zemlji danas, ali naravno i cjelokupni komad, koji oslikava našu realnost gdje niko niti je pošteđen niti je cvjećka, izazvali su tolike ovacije da je publika višeminutnim aplazom, na nogama, glumce ispratila sa scene. Prognoze aktera "Naših dana" jesu da će publika u Banjaluci dobiti svoju omiljenu predstavu, a NP RS aduta za pozorišne festivale širom regiona, a poslije premijere, usudili bismo se reći, korak bliže su svemu tome. Kakvi su, međutim, utisci reditelja Juga Radivojevića neposredno nakon praizvedbe, pričao je za "Nezavisne novine".

NN: Koliko ste zadovoljni viđenim i koliko su glumci uspjeli prenijeti na sceni Vaše rediteljske zamislili?

RADIVOJEVIĆ: U potpunosti! Osnovni cilj reditelja jeste da do kraja uklopi u celinu ono što želi i naravno da mi je važno da imam podršku i svojih saradnika i glumaca pre svega. Ovde je stvar bila specifična, jer kada radite praizvedbu, kada jedan komad prvi put izlazi na scenu, onda je podložan nadogradnji tokom samog procesa. Tako da smo mi jedan običan predložak Željka Stjepanovića mogli na neki način na svim nivoima da nadograđujemo. Trudili smo se da napravimo jedan zajednički posao i jednu stvar koja će u samom procesu imati ljude koji su podjednako motivisani i koji imaju zajedničku ideju koju će izvesti do kraja. Tako da ono što smo pripremali, ono što smo na neki način uigravali i što je odigrano večeras jeste ispoštovan zajednički dogovor. To je jedan visok nivo igre i samoprodukcije, koji će, nadam se, biti očuvan i u narednim sezonama.

NN: Reklo bi se da ansambl NP RS jako vjeruje u ovu predstavu?

RADIVOJEVIĆ: Ansambl NP RS inače vrlo visoko kotira u regionu, zato što vi gdje god pogledate ovo pozorište ostavlja utisak pre svega da ima jedan negovan ansambl i da se tu radi o jednoj kontinuiranoj produkciji. Da se radi o izboru komada, godinama unazad, koji su vrlo promišljeni. Taj ansambl je takođe generacijski jako dobro sortiran. Ono što je jako bitno jeste da je ovo pozorište otvoreno za mlade ljude, za studente koji završavaju akademiju u Banjaluci i imaju priliku taj veliki rad koji ulažu u sebe na fakultetu kasnije opredmetiti u njihovoj profesionalnoj karijeri. Ovaj ansambl može zaista mnogo.

NN: Bilo bi efektno da predstava završava interpretacijom Disove pjesme "Naši dani", međutim još je efektnije nakon toga završiti komad jednom dozom optimizma, koji je, čini mi se poruka da mladi ipak imaju zbog nečeg ostati u ovoj zemlji?

RADIVOJEVIĆ: Mi smo dugo razmišljali o tom kraju, jer tokom cele predstave nije bilo nekih nejasnoća. Znalo se koju mi priču pričamo, kako se sve to razvija, ali smo imali jedan period u kojem smo se dugo bavili krajem. U prvobitnoj verziji komada kraj je praktično onda kada mladi napuste ovu zemlju. Ja se lično, iako smatram da postoje razlozi da se u tom smeru razmišlja, uvek trudim da sve moje predstave imaju manju ili veću dozu optimizma. Zbog toga nikako nisam mogao da se pomirim sa tim da je to naš jedini i isključivi kraj. Ovo je zapravo jedan od onih komada sa tezom, kada vi imate uporan i nepromenjiv stav, do te mere ga toliko čvrsto branite kako bi on postao sam sebi svrha. E sa ovim krajem, to je promenjeno. Smatrao sam da je neophodno da Disova pesma bude unutra i mi smo govoreći Disa faktički završili predstavu i spustili zavesu, ali posle toga sledi jedan epilog koji se može smatrati drugim krajem i na publici je da sama izabere i ponese iz ove predstave ono što više voli.

NN: Ona publika koja više voli ili, bolje reći, vjeruje u prvi kraj reći će da se od Disove pjesme 1910. do danas nismo pomjerili sa mrtve tačke?

RADIVOJEVIĆ: Kada gledamo našu svakodnevnu realnost i kada pogledamo neki komad koji sublimira našu realnost i neke decenije i čitav vek unazad, zaista imate utisak da nešto kod nas nije u redu. Čak i kada se stagnira, onda se nazaduje, a naravno kada ste u konstantnom padu ka nekoj provaliji, tu ponekad zaista ne vidite izlaz. Međutim, opet ponavljam, ja sam po opredeljenju optimista i stalno u svojim predstavama pokušavam da šaljem neke poruke, neke nade, neke vere, ohrabrenja. Uvek je sve u ljudima i uvek je sve među ljudima i jedini način da stvari budu bolje i da se pokrenu sa te mrtve tačke, jeste u boljim međuljudskim odnosima. Sami možete malo toga, dvoje ljudi mogu puno toga, troje i više nas može zaista mnogo, mnogo toga. Dakle, uvek je pitanje dobre i pozitivne ideje, koju, ako želite da kao mi sa našom predstavom dovedete do nekog visokog nivoa, to naravno možete samo udruženi i sa jednom čestitom namerom. Nama često nedostaje ta čestitost pored sistema koji se totalno razlikovao od onoga što u predstavi "Naši dani" možemo da vidimo. Ostaje samo da verujemo da ćemo u narednih sto godina izgledati bolje od onoga kako nas Dis opisuje.

Nova režija

NN: Nakon uspjeha sa nastavkom filma "Zona Zamfirova", planirate li neku novu filmsku režiju?

RADIVOJEVIĆ: Zasad ne. U naredne dve sezone prioriteti su mi vezani za pozorište. Film je jedna drugačija priča koja traži dužu pripremu. Konkretno, po pitanju "Zone", reč je bilo o četvorogodišnjoj ozbiljnoj pripremi i mnoge kockice su se morale poklopiti da bi se taj film uopšte dogodio. Pozorište ima jedan drugi ritam i nekako je jednostavniji u tom smislu da vi možete da se u tom periodu koji je ispred vas nekako koncentrišete na više projekata, a neki naredni filmski projekat bi sigurno zahtevao odricanje od pozorišta i zasad nisam spreman na tako nešto.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije