Dugo mi je sfera interesovanja bila vezana za plotove po Hercegovini, specifične ograde pletene od drveta, okućnice, njive, kako izgledaju noću i danju. Sve to su odlične teme za slikanje, kaže u intervjuu za "Nezavisne" trebinjska slikarka Radmila Lizdek.
Ona je na nedavno održanoj koloniji gradova partnera gostovala u Banjaluci, koja joj je probudila inspiraciju i vješto je vodila do zadovoljavajućeg slikarskog dostignuća.
NN: Kako je došlo do Vašeg učešća na koloniji i koja je to tema kojoj ste se posvetili?
LIZDEK: Slučajno sam se na nekoj izložbi upoznala sa umjetnicima iz Banjaluke i kroz razgovor nastalo je jedno lijepo druženje i saradnja. Umjetnici iz Banjaluke su gosti u koloniji "Lastva" u Trebinju, a umjetnici iz Trebinja su gosti u gradu na Vrbasu. Na koloniji sam radila dva pejzaža, nastavak jednog mog rada započetog u ateljeu i predstavljenog kroz dvije zadnje izložbe koje sam imala.
NN: Koja je to tema koja Vas najviše privlači i gdje pronalazite inspiraciju?
LIZDEK: Od akademije kroz rad i slikanje pročistilo se mnogo toga, nešto se odbacuje, a nešto dopunjava. Tako sam i ja trenutno došla do drugačijih interesovanja. S obzirom na to da živim u Trebinju, a rođena sam u Nevesinju gdje sam provela djetinjstvo, te slike iz djetinjstva koje su ostale i koje valjda obilježavaju sve nas i nosimo ih kroz cijeli život glavni su mi centar interesovanja. Dakle, bavim se tom nekom emocijom školskih raspusta provedenih na selu, neobičnog pejzaža, nekog paralelnog svijeta u poređenju sa gradom. Životi tad u to vrijeme na selu i u gradu su bili za mene dva svijeta. Svijet sela čist, prirodan, neiskvaren, nedirnuta i netaknuta priroda. To je napravljeno za potrebe čovjeka, a opet od materijala koji mu je tu pri ruci, najbliži mu je i koji će najjeftinije i najpraktičnije da iskoristi. Dakle, nešto što se ne mora tražiti na drugim mjestima i za šta se ne mora ništa plaćati.
NN: Kada se javila ljubav prema slikarstvu? Zašto ste se zainteresovali baš za ovu oblast?
LIZDEK: Vjerovatno se jedan dio tog senzibiliteta rodi u čovjeku, kasnije roditelji i porodica pokušavaju odnjegovati i sačuvati taj talenat. S druge strane, moj odnos sa školom koji je bio katastrofalan, sama ta obaveza napuštanja carstva, igre drugara, taj nekakav dril, način na koji sam doživljavala školu, to je bilo za mene robija. Imali smo strogog učitelja i to je bio moj prvi susret sa nekim ko je kao sa druge planete, vikao je na nas, tako da sam ja imala blokadu, pa čak jedno vrijeme nisam željela ni da govorim. Potom se u jednom periodu pojavio novi nastavnik likovnog vaspitanja, Milorad Bogdanović, koji je bio suprotnost našem učitelju. Imali smo potpunu slobodu na času, te njemu dugujem beskrajnu zahvalnost iz razloga što je imao tu toplinu i što me podstakao da se bavim umjetnošću. Smatram, a vjerovatno većina umjetnika tako misli, da je ono što nas održava u ovom poslu beskrajna ljubav.
NN: Većina umjetnika nije zadovoljna svojim primanjima. Da li je to i kod Vas slučaj i može li se od umjetnosti živjeti?
LIZDEK: Čujem te priče, ali ne znam kako da gledam na to. Radim konstantno, nekad je to manje dobro, nekad više, ali to je moja svakodnevica. Smatram da kad čovjek radi na tome, nekako prestane razmišljati o toj finansijskoj strani, za to postoji neka druga unutrašnja satisfakcija koja čovjeka podstiče da se bavi ovim poslom. Mislim da vremenom i kod nas ljudi koji su zaduženi da obavljaju poslove vezane za podsticanje umjetnosti treba malo više materijalnih sredstava da usmjere na umjetnike i njihov standard. Postoji jedna sjajna stvar u Leonardovom traktatu kad on kaže: "Nemojte da me potcjenjujete, ja nisam siromašan, siromašni su oni koji mnogo žele". Mislim da se tako nekako nosim s tim.
"Lastva"
NN: Organizator ste kolonije "Lastva". Koliko je rada i priprema potrebno da bi se organizovala kolonija?
LIZDEK: To je kao i kada kažete koliko je rada potrebno da se uradi jedna slika. Radim pomalo tokom cijele godine u razgovoru i kontaktima sa autorima, vršim selekciju. S druge strane, kroz konkurse opštine, odnosno Ministarstva prosvjete i kulture RS predstavljam svoju koloniju i djela koja nastanu na njoj jer nije dobro da su u depou. Cilj izložbi i jeste da je vidi što veći broj ljudi. Kada radite jednu sliku, ako ste u tome, iskreno slikate čak i kad pijete kafu. Isto tako i oko kolonije, to vam postane sastavni dio razmišljanja i života. Rad je konstantan.