Pozorišni i televizijski glumac, režiser, profesor i pjesnik Radoslav Rale Milenković je monodramu "Naši dani" jubilarni 2000. put izveo prije nekoliko dana u beogradskom "Zvezdara teatru", a 2001. izvođenje očekuje se u banjalučkom Gradskom pozorištu "Jazavac" sutra, sa početkom u 20 časova.
Riječ je o pozorišnom komadu rađenom prema djelima Radoja Domanovića i Vladislava Petkovića Disa, čiji je kompletni autor Milenković, a poznati glumac je pomenutu monodramu premijerno izveo na XIII Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu, gdje je doputovao sa služenja vojnog roka u Derventi i pokupio "Zlatnu Kolajnu" publike, a nakon toga je uslijedio zavidan život "Naših dana".
Kroz igru više od 30 likova Milenković donosi precizan presjek karaktera i društvenih okolnosti koje, kao i prije 150 godina, kada su Dis i Domanović stvarali, i u ovom trenutku kroje "naše dane".
Više o ovoj predstavi, društvenim okolnostima, savremenom pozorištu i svom radu Milenković je govorio za "Nezavisne".
NN: Koliko su se "Naši dani" izmijenili i razvili za više od 40 godina i 2.000 igranja?
MILENKOVIĆ: Kada je, na samom početku devedesetih godina prošlog veka uvedeno višestranačje i kada smo dobili parlament sa pozicijom i opozicijom, tekst predstave dopunio sam scenom u Skupštini iz Domanovićeve "Stradije". Sve ostalo je već 41 godinu isto kako je bilo na premijeri 17. maja 1984. godine. Ali kako pozorišna predstava nije samo tekst, već, pre svega, uzajamnost događanja na sceni i događanja u gledalištu, mogu reći da su promene brojne i dinamične i da se događaju u skladu sa promenama u "društvenom tekstu i kontekstu". Pozorište je "osuđeno" na savremenost i to je razlog što je njegova supstanca u večnoj i dinamičnoj promeni. Na taj način, sasvim rableovski, postaju proročanstva za svaku godinu.
NN: Rađena je prema Domanovićevim i Disovim djelima koja su nastajala prije 150 godina, a broj igranja nam govori da je predstava još i te kako aktuelna. Zbog čega je to tako?
MILENKOVIĆ: Verujem da je to tako zbog genijalnosti tekstova Disa i Domanovića, zbog činjenice da to štivo nije samo puka ilustracija društva i vremena u kome su pisani, već proniču mnogo dublje do same srži ljudske prirode koja je kvarljiva roba.
NN: Jedne prilike ste izjavili da ova predstava nije opasna ni po jednu političku garnituru, već po nas kao društvo. Na šta ste pod time mislili?
MILENKOVIĆ: Na nepotkupljivo raskrinkavanje društvenog trenutka, na odsustvo svake bolećivosti i nacionalnog sentimentalizma kao temelja opasne mitomanije, na gorko i bolno žigosanje licemerstva, vlastohleplja, nakazne gramzivosti, nekompetentnosti... na to sam mislio.
NN: Domanović je pisao za vrijeme Obrenovića, Dis za vrijeme Karađorđevića, Vi ste "Naše dane" premijerno igrali za vrijeme komunizma, ali je priča ipak univerzalna. Da li bi, po Vašem mišljenju, imala isti uspjeh da se odigra u nekoj drugoj državi, prevedena na drugi jezik, sa drugim glumcem?
MILENKOVIĆ: Verujem da Domanovićev svet moralnih nakaza nije osobina samo naših krajeva i da nije omeđen geografskom odrednicom tzv. našeg regiona. Za moja gostovanja na scenama i festivalima u Švedskoj i Mađarskoj načinjen je prevod moje adaptacije. Iskustvo igranja u tim zemljama uverava me da publika tih zemalja za koju sam igrao i te kako dobro razume sve nijanse ove priče i njenih junaka.
NN: Ovu predstavu ste igrali i za studente u Srbiji koji su već mjesecima u blokadi. Kako gledate na aktuelne proteste, da li imaju potencijal da promijene našu stvarnost i naše dane?
MILENKOVIĆ: Ne samo kao profesor, već i kao čovek - razumem i podržavam studente od prvog dana protesta. Ne znam kakvi bismo to ljudi morali biti pa da ne podržimo njihove zahteve. Ali, takođe, znam da je protest samo prvi korak ka promeni jednog društva, to je tek uspostavljanje dijagnoze. Ono što nakon toga neminovno sledi, ili bi trebalo da sledi, jeste lečenje bolesti. O tome kako će taj proces teći, kada do njega jednoga dana neminovno dođe, teško je govoriti. To zavisi od mnogobrojnih činilaca. Srećom, u svetu manipulacija i vlastohlepne nezasitosti političkih elita, uvek se možemo pouzdati ne samo u sebe, već i u Boga.
NN: Nemate problem s time da javno kažete šta mislite i da uputite kritiku onima za koje mislite da je zaslužuju. Da li je i u kojoj mjeri to nekad uticalo na Vaš profesionalni angažman?
MILENKOVIĆ: Naravno da je uticalo. Mnogi su oblici cenzure. Ali, trudim se da sve te gadosti podnosim sportski. To je borba. Za sada još uspevam da pronađem i mesta na kojima bih igrao i ljude koji moju igru žele da gledaju. Nije neka uteha, ali, realno, moglo bi biti i mnogo gore.
NN: Pored glume, aktivni ste i kao režiser, a predstava "Lice", koju ste po Galinovom tekstu postavili na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske i danas se igra. Kako birate komade koje ćete postaviti na scenu, šta Vas podstakne da se detaljnije posvetite nekom tekstu?
MILENKOVIĆ: Boro Drašković, jedan od mojih profesora, kaže u svojoj knjizi "Promena", iz koje smo učili i uz koju smo profesionalno rasli i sazrevali, kako ne bira reditelj komade, već oni biraju njega. Izbor teksta je vrlo jednostavan: kada poverujem da neki tekst govori važne stvari za naš trenutak u svetu - nastojim da u to uverim i uprave pozorišta i da sadržaj koji me je dotakao učinim živim i uzbudljivim i publici.
NN: Sve češće u pozorištima viđamo neke avangardne, savremene komade koji na nešto drugačiji način pristupaju pozorištu. Kako gledate na njih, da li smo mi kao društvo spremni za takve eksperimente ili nam ipak fali klasike?
MILENKOVIĆ: Ako želi da opravda svoje postojanje, pozorište bi uvek moralo biti savremeno, jer se događa samo sada i ovde i nikada više. Slutim na kakve predstave mislite u svom pitanju. Ne strepim od "modernosti", "trendova" i sličnih gadosti kojima se opravdava i kvaziteorijski obrazlaže laž i proizvoljnost kojima svedočimo na scenama mnogih pozorišta. Umetnički čin je uvek lični čin. Svako od nas radi kako zna i u šta veruje. Uostalom, Danilo Kiš u jednom svom eseju o modernosti u umetnosti kaže "modernost je pitanje senzibiliteta". Zastupam tu ideju.
NN: U poređenju sa Vašom glumačkom karijerom, manji broj ljudi Vas zna i kao pjesnika. U kojim segmentima su poezija i gluma jednake?
MILENKOVIĆ: I pisanje poezije je lični čin. Sredstva izražavanja su drugačija, ali i poezija, kao i svaki drugi umetnički pokušaj, počivaju na najdubljoj potrebi da se sa drugima podeli svoj doživljaj sveta i čovekovog položaja (sudbine) u njemu.