Rajko Vasić je bh. javnosti mnogo poznatiji kao političar i portparol Stranke nezavisnih socijaldemokrata nego kao književnik. Međutim, njegova književna karijera je krenula vrtoglavim putem kada je romanom "Prsti ludih očiju" skrenuo pažnju na sebe i ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu.
Do sada je objavio nekoliko knjiga koje su se bavile dnevnopolitičkim zbivanjima, a ovo je prvi roman. Osvrnemo li se na širok dijapazon Vasićevih interesovanja i djelovanja, njegov skok u književnost nije iznenadan.
U knjizi se bavi ratom s pozicije čovjeka kojim se rat bavio i koji je proveo četiri godine u rovu. S obzirom na to da su rat i politika u fokusu, u prvom slučaju literarnog, a u drugom životnog interesovanja pisaca, i razgovor s njim se vrtio oko ove dvije često nevesele, ali uvijek aktuelne teme.
NN: U Vašoj biografiji piše da ste napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informisanja RS, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol SNSD-a, a najnoviji "dodatak" je romanopisac. Šta Vas je navelo da napišete roman?
VASIĆ: Vjerovatno sve to što ste nabrojali. Romanopisac mora da ima sto života. I sve te živote mora da razloži u slike, da ih zapamti i da ih oblikuje u riječi, jezik i rečenice, u knjigu. Sve to što sam radio i bio u životu stvorilo je od mene romanopisca. Na mnoge od tih zanimanja sam ponosan, od nekih sam preživljavao. Ipak, mislim da su moj novinarski zanat, koji mi je donio susret sa hiljadama ljudi, i rat bili presudni. Kao novinar koji je 15 godina radio na televiziji upoznao sam nevjerovatan broj ljudi i imao o njima reportažnu sliku. Svi su dobri, ljudine. Kao ratnik okrenuo sam ogledalo i vidio zlo. U ljudima čuče divljaci. Njihova svijest može sve da podnese - i med i mlijeko, i blato i krv. Imao sam sreću, kad sam već bio u ratu, da budem skoro četiri godine u rovu, na prvoj liniji. Bilo bi za mene poniženje da sam bio pozadinac, trećepozivac ili konjevodac. Iz toga je izašao roman. Njegovi su korijeni u tom blatu i krvi prve linije. Likove sam počeo da kreiram tamo. Nema ništa duže i monotonije od noći u rovovima, osim ako se ne gine i ne bogalji, i ja sam ih iskoristio za te prve misaone skice i ideje. Ali od tada trebalo mi je 15 godina da sjednem i to napišem među korice. Morao sam da preživljavam, da pokrećem preduzeće koje će da hrani porodicu, pa da budem u dnevnoj politici... Tek sam sada stigao da to uradim.
Bio sam dužan prema sebi da to napišem. Nisam imao namjeru da budem književnik. Kasno je u ovim godinama. Ali ulazak među pet romana Vitalove nagrade i među osam NIN-ove, obavezao me. Sad moram time ozbiljno da se bavim. Ulazak među osam NIN-ovih romana, od 693 na srpskom jeziku u 2009, za mene je ravan Nobelovoj nagradi.
NN: Šta mislite o spekulacijama da je na Vaš književni uspjeh uticala činjenica da imate značajna poznanstva i da ste vrlo aktivni u politici? I koliko Vam, zapravo, Vaša politička karijera šteti ili pomaže u bavljenju književnošću?
VASIĆ: Ne vjerujem da mi je imalo pomoglo. Moj rad u dnevnoj političkoj mješalici dovodi to toga da se zamjeram mnogima. Ja ne pišem pjesmice i ne pakujem kolače. Osim toga, u Beogradu, pogotovo u Novom Sadu, ne značim apsolutno ništa. Nikoga od tih ljudi iz žirija, osim Mladena Šukala koji je Banjalučanin, nikada nisam vidio, niti mnoge druge iz književničkog areala. U banjalučkim razmjerama moj sadašnji posao može samo da mi šteti kad je u pitanju ovaj roman. Jer ljudi me znaju i znaju šta radim i primjenjuju i prema meni negativan kliše koji važi za sve političare u površnom javnom i pojedinačnom mnjenju. U Banjaluci je stanje u javnosti kulture, ili kulturi javnosti, najkritičnije. Ovdje vlada jedna žabokrečinasta, sitnoklanovska, turska popodnevna nezainteresovanost koja je sve upropastila. Nemamo više ništa, ni književne, ni likovne, ni pozorišne kritike. Nikoga to i ne zanima, ruralizacija i egzistencijalizam hrane tu žabokrečinu. Autori su niko i ništa. Književnik ili slikar danas ne znače ništa, čak ni kao pjanci i kafanci. Sokačka klanovska kultura u Banjaluci je uticala da se moj roman, pored toga što nisam književnik i ne spadam u te krugove, apsolutno ne vidi i ne čuje, čak i sada, kada je došao skoro do NIN-ovog vrha. Moj prijatelj, književnik Nikola Vukolić, otac, djed i pradjed Zadužbine "Petar Kočić", borio se za ovu knjigu kao Džingis-kan. Da bi razbio tu žabokrečinu, organizovao je tri dana prije NIN-ove nagrade konferenciju za štampu. Hvala vama novinarima što ste došli i čuli i napisali nešto o romanu. Sve do tog dana roman je bio beogradski jer je tamo i u medijima i u knjižarama fenomenalno primljen. U Banjaluci ništa. Možda će sada postati i banjalučki.
A što se tiče te pomoći i poznanstava, i Vuk Drašković, koji je u Beogradu ime, i u politici i u književnosti, imao je ove godine roman, ali nije ušao u tih NIN-ovih osam. Da taj politički angažman nešto znači, ušao bi.
NN: Koliko će uspjeh u književnosti uticati na Vas da se eventualno u potpunosti posvetite književnosti ili ćete i dalje balansirati između književnosti i politike?
VASIĆ: Moja davnašnja životna želja je da ne radim ništa i da imam para za struju, hljeb i mlijeko. I da onda na miru slikam i pišem. Ali to nema nigdje na svijetu pa ni za mene. Politikom ću se baviti dok imam mjesta u ekipi, a i zbog ideoloških i političkih opredjeljenja. Književnošću se sada moram baviti. Ne mogu ljude i javnost koji su tako ocijenili moj roman ponižavati svojim nemarom i neradom. Drugi i treći roman već pišem i nakon toga ću doći do potpuno nove strukture romana, temeljene na istraživanju pojedinačne svijesti.
NN: Vaša knjiga govori o svijesti pojedinca u ratu, o njegovim ličnim sukobima i nedoumicama, o životu i moralu koji zadobijaju drugačije i često poremećene oblike u tom ludilu, kao i o izjedajućoj neizvjesnosti kako i kad će ono biti okončano. Šta je to što ste kao ratnik i kasnije, pišući ovu knjigu kao pisac, naučili o ratu? Kako se poslije rata nositi s ratom jer se čini da je upravo to jedan od velikih problema našeg društva?
VASIĆ: Kada sam 1. novembra 1991. zadužio kalašnjikov, svakodnevno su iz zapadne Slavonije dovoženi mrtvi i ranjeni. Helikopteri sa tijelima su slijetali na prostor današnje "Akvane". Ja nisam znao ni kako se puca iz te puške koju sam dobio i odmah sam shvatio da se neću živ vratiti, da će doći red i na mene. Rat je samo jedan red za ubijanje, ali red u kome se ne mora čekati. Dođe samo. Pomirio sam se s tim i tako odagnao strah. To me spasilo. Čovjek sa strahom stalno nosi smrt pod miškom. To sam naučio. Smrt i rat su obične stvari i ne treba im posvećivati neku pažnju. Ali ne treba ih ni izazivati. Ako se čuvaš, i smrt te čuva.
To iskustvo mi je pomoglo da hladno i precizno opisujem scene kroz koje prolazi glavni junak i koje prolaze kroz njegovu svijest. Moji bližnji kažu da sam postao drven, da više nema šta da me razveseli, niti da me rastuži. Možda je i to nauk rata. A možda je i boljka. Tragovi na svijesti ratnika detektuju se tek poslije rata, neki to zovu vijetnamski sindrom, neki poststresni traumatski sindrom, i samo po tome znamo da je nečem stravičnom ta svijest bila izložena. Ali to je teško raslojiti. U Bileći je nedavno, na književnoj večeri, djevojka čitala odlomak iz mog romana. Malo je nedostajalo da se rasplačem jer sam tu scenu, kada se mora ubiti ranjeni saborac i ići dalje, skoro potisnuo iz sjećanja.
O tom postratnom sindromu kod nas niko ne govori. Poneki doktor samo. Borce niko ne pita. Samoubistva govore da nešto nije u redu. I bombe. Aktiviranje bombe prema sebi i prema drugome u miru pouzdan je znak ludila.
NN: U "Prstima ludih očiju" ratno iskustvo je pretočeno u roman. Postoji li mogućnost da u idućem romanu svoje iskustvo političara literarno obradite, što bi bila neka vrsta presedana u novijoj srpskoj književnosti u BiH... Kada biste pisali takav roman, šta je to što Vam je bilo najzanimljivije u Vašoj karijeri što bi zaslužilo da postane dijelom književnosti?
VASIĆ: O, bože. U ovom političkom, bolje reći stranačkom poslu uživam. Tu ima mnogo kreativnih segmenata i stvaranja, što javnost ne vidi, osim izjava i stavova u areni. A o takvim uživanjima ja ne umijem napisati roman. Osim toga, to bi bio autobiografski roman, a to ljudima nije zanimljivo, čak i kada bi bilo napisano na vrhunski način. Znate šta, politika je kratkotrajna aktivnost iako traje još od pećinskih crteža. A romani, bili loši ili dobri, moraju se pisati i za danas i za sto godina unaprijed. Ovo što danas u politici činim nije za to trajanje.
Ne kažem, ima tu zanimljivih stvari. Ali ima ih i u životu svakog čovjeka. Samo se od toga ne može zamijesiti univerzalna književna pogača.
NN: Imaju li ljudi predrasude prema političaru koji piše ili, s druge strane, prema književniku koji se bavi politikom?
VASIĆ: Dabome. Ljudi žive na predrasudama. Svi koji te znaju i ne znaju imaju ladicu za tebe. To vidite po iznenađenju koje ne mogu da sakriju. Zar je moguće da si ti napisao roman?! Nisam mogao vjerovati da ti imaš takav osjećaj za te rečenice!? Ja, u principu, mislim da nije dobro da se književnici bave politikom, politika prlja i često je krvoločna, niti da se političari bave književnošću. Zloupotrebljavaju je. Ja imam neko malo opravdanje: političke nauke i žurnalistika, koje sam završio, omogućavaju mi da kažem da je i jedno i drugo moj zanat.
NN: Kako se nosite sa predrasudama?
VASIĆ: Lako se nosim s tim, navikao sam na sve. Samo se nisam porađao na stomak. Često sam se, ne znam zbog čega, sretao sa opštim mišljenjem da nemam pravo da se nečim bavim. Ipak, to su pojedinačnosti. Ogromna većina je roman primila s iskrenim oduševljenjem ili pozitivnim mišljenjem.
Trilogija
NN: U novinskim člancima bavite se aktuelnom političkom situacijom i dešavanjima, što je bio slučaj i u dosadašnjim knjigama. Ovaj roman je iskorak u nešto potpuno drugo i drugačije. Da li će iduća knjiga biti sinteza jednog i drugog, tj. savremene poslijeratne zbilje, ali data iz perspektive "malog čovjeka" ili će opet uslijediti neko iznenađenje?
VASIĆ: Dva romana koja uporedo pišem sa "Prstima ludih očiju" činiće trilogiju. Opet je to isti čovjek, rođen u štali i namazan balegom, da mu život ne smrdi. Iako se ovaj roman završava u minskom polju, glavni junak Novi nastaviće da živi sa još pet-šest imena. Drugi roman, pod radnim nazivom "Gradina slobodnog seksa", govori o stravičnim noćnim traumama rata, koje se graniče sa nemogućnošću čitanja i o ženama i seksu, koje to liječe. Dakle, svijest nastavlja svoj put. U trećem romanu glavni junak iz prva dva sreće svoju siroticu iz rata i njih dvoje, i njihove svijesti, sjedinjuju se u jedno biće, u dugi tok bez ijedne riječi, samo sa ljubavlju dodirima. Mislim da će se zvati "Cicvara i med". Ako uspijem, ta ratna svijest će tu naći svoj lijek. I njena i njegova.
Konkurencija
U užem izboru za NIN-ovu nagradu, pored Vasićevog, nalaze se i: "Tri slike pobede" Zvonka Karanovića, "Ljetopis vječnosti" Žarka Komanina, "Glasovi u vetru" Grozdane Olujić, "Taoci" Sandre Petrušić, "A ako umre pre nego što se probudi" Đorđa Pisareva, "Konstantinovo raskršće" Dejana Stojiljkovića i "Park Carmen Machado" Mirjane Urošević.
Ime dobitnika biće objavljeno danas, a svečana dodjela nagrade održaće se 22. januara na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.