Nagrade kao nagrade, možda i imponuju, možda daju istaknuta, pa i kultna mjesta piscima, ali od njih ne mogu stvoriti bolje pisce nego što su oni u stvari, rekao je pjesnik Ratko Đogatović u intervjuu za "Nezavisne" povodom dobijanja Godišnje nagrade Banjalučke podružnice Udruženja književnika RS, koju je podijelio s pjesnikom Borom Kapetanovićem.
Đogatović, koji iza sebe ima više od dvadeset pjesničkih zbirki otkrio je šta misli o nagradama, poeziji, knjigama i inspiraciji.
NN: Vi i Boro Kapetanović dobitnici ste Godišnje nagrade Udruženja književnika RS - Podružnice Banjaluka. Šta Vam znači ova nagrada?
ĐOGATOVIĆ: Ovu nagradu prihvatam i primam jedino kao apoteozu svome stvaralaštvu, i svom djelu. Ona jedino služi tome da skreće pozornost na knjigu. Inače, njen novčani dio, zbilja je više nego simboličan, jer se radi o smiješnoj sumici. Pogotovo kada se ona dijeli na dva dijela. Nagrade kao nagrade, možda i imponuju, možda daju istaknuta, isturena, pa i kultna mjesta piscima, ali od njih ne mogu stvoriti bolje pisce nego što su oni u stvari. I bolje ih je zasluživati i ne dobijati nego obratno. Na kraju, vrijeme je jedini sudija i jedini katalizator. Neophodna je određena vremenska distanca da bi se sve iskristalisalo i došlo na svoje prirodno mjesto. A možda ni tad, jer sve to zavisi samo od ljudi. A znamo kakvo je vrijeme danas, tako da ne treba ništa očekivati ni sutra.
NN: Nagrađeni ste za knjigu poezije simboličnog naziva "Svijet i krik". Šta se krije iza tog naziva?
ĐOGATOVIĆ: "Svijet i krik" je obimna knjiga poezije, sastavljena je od osamdesetak pjesama i podijeljena u dva velika ciklusa "Svijet i mi" i "Moje odsudno biće". Dok u prvom elaboriram stvarnost svijeta u nama i oko nas i postavljam pitanja, u drugom ciklusu pokušavam da nađem moguće odgovore. Dok u prvom dijelu knjige nalazim uzroke, u drugom sagledavam posljedice. Knjiga je kompatibilna i homogena cjelina. Radi se o ovovremenoj i modernoj poeziji, o stvarnosti koja se odigrava naporedo u nama i oko nas, radi se o ključnim ljudskim problemima i odnosima, ali je sve to dignuto na patos univerzalnog. I u to se mogu uvjeriti svi oni koji su otvarali ili će otvarati korice ove knjige. Pitate se, možda, otkud naslov "Svijet i krik". Normalno je da se iz jednog uzročnoposljedičnog svijeta, kakav je naš, kakav je oduvijek bio i kakav se širi prema budućnosti, rađa i rodi krik. Krik čovjeka protiv svijeta.
NN: Iza sebe imate više od dvadeset zbirki poezije. Pišete isključivo poeziju, zašto?
ĐOGATOVIĆ: Pišem isključivo poeziju jer preko stihovanog oblika nalazim način da kažem sve što imam reći. Moj poetski iskaz dovoljno je i prozni i dovoljno poetski jer sam našao ravnotežu između ta dva oblika. Našao sam odgovarajuću formu za sadržaj koji želim izreći. I nemam kompleks zbog toga što ne pišem prozu. Poezija je u stvari brža, eliptičnija i elokventnija. Mogao bih reći i najplemenitija i najuzvišenija disciplina uz klasičnu muziku. Poeziju smatram najdubljom manifestacijom čovjeka.
NN: Vaša poezija je dosta hermetična i metafizička, bavi se ključnim pitanjima za čovjeka i njegov položaj u kosmosu. Zašto pišete upravo tako?
ĐOGATOVIĆ: Ako ne pišem prozu, makar se trudim biti raznovrsan unutar poezije. Pišem i metafizičku, misaonu poeziju, ali i ljubavnu, kao i haiku, drage su sve minimalističke forme. Dakle, raznovrstan sam unutar svih poetskih žanrova. Naravno, moj osnovni iskaz je metafizički, duboki misaoni tok koji se provlači u većini knjiga. Zbilja, pišem ozbiljno i o ozbiljnim temama. I sama metafizika, najbolji je obrazac kojim se služim, želim da govorim suštinski i da vrhovno pjevam.
NN: Cijeli život bavite se poezijom, pa na osnovu tog višegodišnjeg iskustva kako biste je Vi "definisali". Šta Vam ona znači?
ĐOGATOVIĆ: Poezija je za mene toliko nasušna duhovna egzistencija, važnija od one materijalističke jer je ona zapravo način na koji postojim i bivam. Njen značaj niko nije mogao dovesti u njenu neuhvatljivu esenciju kao definiciju. Samo se kroz završeni opus nekog velikog pjesnika može sagledati i njena nit i vrhovna suština. A opet je to neuhvatljiva suština jer je poezija dobrim svojim dijelom magija. Pjesnici su zaista bili i ostali "čuđenje u svijetu", čuđenje za radoznale u avanturi duha.
"Svijet i krik"
"Đogatović razmatra tematiku ljudskog otuđenja, tako da njegova zbirka pesama završava negde u 'nigdini', tražeći smisao besmisla. Izlaz je našao u umetnosti, poeziji, ljudskoj dobroti i ljepoti koja se samo može iskazati u pesmi", istakao je Miljko Šindić, predsjednik tročlanog žirija Banjalučke podružnice UK RS, u obrazloženju za dodjelu nagrade Ratku Đogatoviću za knjigu pjesama "Svijet i krik".
Imam šta reći
NN: U zadnjih nekoliko godina ste godišnje objavljivali i po nekoliko knjiga što bi moglo sugerisati da ste vrlo inspirisani?
ĐOGATOVIĆ: Istina je, pišem mnogo. I mnogo objavljujem, ali zar to nije dokaz mog prirodnog talenta i moje osvjedočene poetske snage. Što se tiče inspiracije, ona dolazi sama od sebe. Inspiraciju ne moramo uvijek čekati. U samom procesu rada ona navire, a mnogo toga dolazi i sa iskustvom. Inspiracije u stvari nikad dosta, ali jedno je sigurno da je najlakše pisati onda kad se zaista ima šta i reći.