BANJALUKA- Rijetki su oni koji čitaju sve i podjednako dobro upijaju i sadržaj etikete za pivo i romane Dostojevskog, koji pišu pjesme na kafanskim računima i nije ih briga da li će biti objavljene, kojima bude ponuđen ogromni novac za uloge sa bardovima holivudskog glumišta i to nonšalantno odbiju.
Iz tih rijetkih koje je Dis opisao stihom "Ne marim da pijem, al' sam pijan često" izdvajaju se i oni jedinstveni, koji ne mare ni za posao, ni za profesiju, ni za "živu silu", a opet budu najbolji u svom zanatu i sami postanu silni jer mare samo za jedno - za ljubav i slavu životu. Jedan i jedini takav bio je glumačka legenda i boem svjetskog glasa Pavle - Paja Vuisić. Vuisić je, tvrde njegove kolege, volio samo svoju suprugu i Dunav, za kojeg je tvrdio da nije plav. Da je fizički živ, kao što jeste u sjećanjima savremenika i očima publike, u ovu nedjelju proslavio bi devedeseti rođendan.
"Ne može mali čovek da bude veliki umetnik" rekao je skoro glumac Ljubomir Bandović i priznao da mu gode poređenja sa Batom Stojkovićem i Pavlom Vuisićem. Veličanstvo glume ova dva barda opisano je u knjizi "Posle fajronta" Aleksandra Đuričića. Bata je, stoji tamo, bio majstor na setovima jer je danonoćno vježbao ispred ogledala, a Paja jer je prirodan.
Prvi nikad nije bio zadovoljan kadrom, drugom je svaki kadar "mogao proći". Snimanje "Maratonaca" se, što je Paju jako nerviralo, razvlačilo čak i zbog balze. To je naziv za mekano drvo koje se u kaubojskim filmovima koristilo kao rekvizit u kafanskim tučama. Bati se nije dopala ideja da ga udari tom "tvrdom" daskom po glavi, pa je Paja morao obećati da će ga na setu "čuknuti" dijelom koji je napunjen voskom. Naravno, kasnije ga je udario tako jako da se na snimku jasno vidi kako Bati raste čvoruga na glavi.
Ako poređenja sa Pavlom Vuisićem gode, jasno je, nagrada sa njegovim imenom za srpsko glumište danas znači i jeste - prestiž. Ta nagrada, po prvom domaćem filmu snimljenom poslije Drugog svjetskog rata do 1993. godine nosila je naziv "Slavica", a laureat za 1986. bio je lično Pavle Vuisić.
"Čuo sam od mnogo poštovane i cijenjene sekretarice Sneške da sam kandidovan od strane udruženja za još nekakvu nagradu, pa pošto, kao što svi znaju da ja ni za kakvim nagradama ne žudim, molim da iz ove kandidature budem isključen.
Beograd, 30.6.1986. S poštovanjem, Pavle Vuisić", napisao je povodom prestižnog priznanja. Ipak, ovo otkriva samo blažu stranu njegovog karaktera. Glumca koji nikad nije ni upisao akademiju, a za kojeg je čak i Orson Vels tvrdio da je najveći kojeg je ikad gledao, najbolje ogolijeva njegova posthumno objavljena poezija i testament napisan 1982. Na sahrani je zabranio govore i po pravoslavnim običajima tražio je šest popova, ali da pjevaju u sebi. Da je tada eventualno progovorio onaj kojem je testamentom pomenuta familija, vjerujemo, Pavle Vuisić ustao bi iz groba i održao obećanje.