BANJALUKA - Pozorište je jedna od najpoštenijih stvari kako u istoriji čovječanstva, tako i danas. Živa stvar čak i u svijetu koji se sve više seli u virtuelnu ravan. Na pozornici su glumci, u sali publika. Jedni nastupaju pred drugima i tu nema vrdanja. Nadopunjavanje i nagrada jednih naspram drugih stiže u trenutku, ovdje i sada.
Jednima je nagrada predstava, drugima aplauz. Mnogo se truda prethodno ulaže u pozorišni komad o kojem će naknadna pamet mnogo i govoriti, ali sve se svodi na trenutak magije na sceni. Šta je bilo magično u novom komadu "Romeo i Julija" u Narodnom pozorištu Republike Srpske čini se da publika dugo neće moći da dokuči.
Najpoznatija tragedija Vilijama Šekspira pretpremijerno je izvedena u utorak uveče na Velikoj sceni NP RS, a u koprodukciji ove kuće i Gledališča Koper. Premijerom ove predstave, zakazanom za večeras, nacionalni teatar Republike Srpske, ujedno, trebalo je da započne 94. sezonu. Predstavu je na scenu postavila Sonja Petrović, rediteljka iz Novog Sada, a u dramatizaciji joj je pomogla saradnica na prethodnim zajedničkim predstavama Tijana Grumić, dramska spisateljica iz Beograda.
Njihova ideja bila je da predstavu namijene prvenstveno mladima, u čemu su svoj doprinos dale Dragana Purković Macan, scenografkinja i Jelena Vidović, kostimografkinja. Scenografija je urađena u obliku dječjeg igrališta, gdje se, simbolično, omladina i stariji "uglednici" igraju svojim i tuđim sudbinama, a kostimi su preko svake mjere kičasti kako bi, takođe simbolično, otkrili unutrašnju odsutnost samokritičnosti kod likova čiji postupci, u pomenutim igrama sudbine, vode ka neminovnoj tragediji.
Romea i Juliju na sceni oživljavaju mladi slovenački glumac Mak Tepšić i banjalučkoj publici dobro znana Nataša Perić. Članove i prijatelje njihovih porodica igraju Igor Štamulak, Dragana Marić, Danilo Kerkez, Senad Milanović, Anado Čenić (porodica Montagi), Aleksandar Stojković Piksi, Mojca Patrljič, Miljka Brđanin, Rok Matek, Bojan Kolopić i Blaž Popovski (porodica Kapuleti). Kneza igra Aleš Valič, a sveštenika Boris Šavija. Ono što je zanimljivo jeste da je predstava dvojezična, te da u obje zavađene porodice pričaju i srpskim i slovenačkim jezikom.
Rediteljka i dramaturškinja vodile su se idejom da mržnja, jer ovo je priča kako o ljubavi, tako i o mržnji, ne nastaje iz jezika. Tako smo dobili predstavu u kojoj Julija u direktnom dijalogu sa majkom priča na srpskom, a rođena joj majka na slovenačkom, Romeo na slovenačkom, a rođena mu majka na srpskom.
U životu je nemoguće tako nešto, ali zašto ne bi bilo u pozorištu!? Potreban je samo dobar razlog, a razlog je unaprijed naveden. Mržnja zaista ne nastaje iz jezika, niti ona može biti specifičnost čitavog jednog naroda ili nacije, ali je jezik isto kao i patriotizam, ma o kom jeziku ili nacionu da je riječ, podložan zloupotrebi i u pogrešnim rukama, da ne kažemo ustima, vrlo lako može da postane oružje mržnje.
Imajući u vidu prvu, ali ne i drugu navedenu činjenicu, a vodeći se plemenitom idejom da najpoznatiji sukob u istoriji dramske književnosti, kakav jeste Šekspirov komad "Romeo i Julija", izmjeste iz nacionalne dimenzije, Tijana Grumić i Sonja Petrović napravile su miks dvojezičnih porodica Kapuleti i Montagi.
Međusobna mržnja ove dvije porodice, kao i svaka mržnja, jeste iracionalna i ne zna joj se porijeklo, a ona je u predstavi, pored oružja i nasilja, naglašena i pomenutim kičastim kostimima, jer se valjda podrazumijeva da onaj koji mrzi ima niži ukus ili niže obrazovanje.
Podsjećanja radi, Leopold Drugi, Hitler ili Staljin i te kako su bili skloni mržnji koja je odvela u smrt milione ljudi, a po njihovim fotografijama ne bismo rekli da su imali kičaste kostime. Naprotiv, njihove uniforme bile su dobro sašivene, a oni su redom ljubitelji da li arhitekture, da li opere, da li slikarstva ili književnosti. Lijepo sašivena odijela imali su i naše vođe početkom devedesetih godina dvadesetog vijeka koji su predvodili krvavi raspad Jugoslavije. Kičaste "kostime" u to vrijeme, recimo, nosili su sitni beogradski kriminalci. Iako su od sličnih istorijskih prilika autori "Romea i Julije" napravili otklon, oni nisu mogli pobjeći od određenih detalja.
Kako se đavo krije u detalju, tako i na ovoj sitnici vidimo da se ovdje pozorište do kraja ne poklapa sa životom, drugim riječima da se ne bavi korijenom mržnje, nego njenim posljedicama, što je legitimno. Legitimno je i da relativno mlade Sonja Petrović i Tijana Grumić imaju neodoljivu želju da budu anacionalne politički korektne autorke ili da o sukobu i mržnji van dramskih tekstova i pozorišta veoma malo znaju. To je zasigurno dobro za njih, a loše za predstavu. Inače, bar bi kneza ljepše "obukle". Njih dvije autorke su predstave "Ko je ubio Dženis Džoplin", koja je prije dvije i po godine na Teatar festu "Petar Kočić" zasluženo trijumfovala. Tada se vidjelo da znaju o čemu govore, tada su doživjele ovacije, tada je publika uglas pjevala u velikoj sali NP RS, tada je stvorena magija na sceni. Sada se čini da su se izgubile u višku simbolike i da su od teme daleko hiljadama kilometara.
Na nekoliko stotina milja od nas i u ovom trenutku bukti jedan rat, tu su odskora drugi i treći. Da bi u vezi s tim bili aktuelni, autori ovog komada uvode plastično oružje na scenu, a glumci se po nalogu rediteljke gube u višku cerenja. Pozorište, kako vidimo, nikad ne bježi predaleko od života.
Valjda prikazujući unutrašnje stanje Romea, u trenutku kada ovaj ispija otrov, na scenu izlazi čak i klovn, koji bi trebalo da pokaže surovog Šekspira, ali tako ne biva.
U prologu "Romea i Julije" Vilijam Šekspir piše distih koji glasi: "Slušajte nas s pažnjom, ne smetnite s uma/ da će greške drame popraviti gluma." Ovdje je potpuno obrnuto. U želji da ispoštuju naslov knjige Jana Kota "Šekspir naš savremenik", glumci i oni prije njih kvare savršeno dobru podlogu predstave, a to je dramski tekst.
Iako su Perićeva i Tepšić na trenutke simpatični u ulozi Julije i Romea, iako rediteljka dokazuje svoje zanatsko znanje tako što likovi nakon smrti na svoje glave postavljaju glave plišanog medvjeda, iako se imaginarna vrata zatvaraju potezom krede na podu, a otvaraju brisanjem traga krede, iako za kapiju crkve dobro posluži klackalica sa igrališta, iako tu postoji mnoštvo dobrih rješenja i lijepo izrečenih stihova koji odzvanjaju salom na dva jezika, predstava je izuzetno teška za gledanje.
"Ljubavna tragedija Romea i Julije je toliko opjevana priča da ne može biti krindž. To su čiste i snažne emocije koje se više ne mogu ponoviti u modernom dobu", rekao je za jedan banjalučki mediji pred premijeru glumac Mak Tepšić. Toliko je toga pogrešnog rečeno u samo dva reda, polazeći od toga da se neka emocija od prije četiri i po vijeka ne može ponoviti danas. Šekspir je naš savremenih upravo zbog emocija, a ne zbog kostima ili čega trećeg. Elem, nakon ove izjave na internetu sam pronašao šta znači krindž. Krindž je kada je ponašanje tako neuobičajeno i neprihvatljivo da je posmatrača zbog toga sramota i osjeća se neprijatno. Iz ove definicije jasno je da bilo koja priča može postati krindž, a da je ova postavka "Romea i Julije" upravo na tom tragu. Zbog pokušaja da bude moderna i u skladu sa vremenom, ma šta to značilo, predstava možda i bude zanimljiva nekakvom festivalskom žiriju. Što se tiče publike, bila ona mlada, sredovječna ili stara, ansambl iz Republike Srpske i Slovenije, zbog nesklada između izgleda, igre i teksta, najvjerovatnije očekuju mlake reakcije. Da se ne razbacujemo jezikom mladih generacija, a da bismo ostali do kraja pošteni, za ovog dvojezičnog Šekspira na kraju valja reći da je dalek od sramote, a još dalji od magije.
