Ronald Savković, prisutan na mnogim baletnim scenama u svijetu, kaže da je publika željna savremenih koreografija, te da je klasika za balet Biblija i da sve na baletnoj sceni počinje i završava klasičnim baletom.
Savković je bio prvak Berlinskog baleta, a redovan je gost na baletnoj sceni Teatra "Boljšoj", baleta u Madridu, Njujorku, Tokiju, a u zadnje vrijeme čest je gost i na baletnim scenama u regionu.
Gostovao je u Sarajevu u okviru "Balet Festa" s predstavom "Romeo i Julija", koju izvodi ansambl sarajevskog Baleta.
NN: Priredili ste veoma zanimljivu koreografiju za balet "Romeo i Julija", koji je svoju premijeru na sarajevskoj sceni imao prije pet mjeseci. O kakvoj koreografiji je riječ i zašto ste modernizovali Šekspira?
SAVKOVIĆ: Koreogafija jeste malo savremenija, ali u smislu dramaturgije, pristupa predstavi. To nije klasičan balet u pristupu, jer ja sam zamislio to tako kao da snimamo film, tako da je predstava zanimljivija publici. Ipak, to je balet, Prokofjev je napisao muziku. Kada sam počeo raditi tu predstavu, sebi sam postavljao pitanje - da li je naša publika u 2011. godini, poslije svih "Avatara" i svih filmova koji su sad u trendu, a koji traju satima, spremna na cjelovečernji, trosatni ili četverosatni balet. Tako da sam sve to modernizirao unutra. Što se tiče pokreta, ubacio sam klasiku, malo modernog, malo hip-hopa. Ima tu svega. Tako da je to mješavina svega onoga što je sada trendovski u svijetu.
NN: Ovog puta na "Balet Festu" i sami igrate u predstavi za koju ste radili koreografiju. Na premijeri niste igrali, da li ste spremni i zbog čega ste se odlučili da uđete kao igrač u predstavu?
SAVKOVIĆ: Nažalost, problem sarajevskog Baleta je da nemate dovoljno muškog kadra u ansamblu. Balet je ostao bez jednog plesača koji u "Romeu i Juliji" igra Parisa. Tako da smo odlučili, pošto sam trenutno u Beogradu, da ću doći i "uskočiti" kao plesač u predstavu. To je najjednostavnije jer znam koreografiju.
NN: Kako Vam je bilo raditi sa sarajevskim baletanima, s obzirom na probleme s kojima je suočena naša baletna scena zbog nedovoljnog broja igrača u ansamblu?
SAVKOVIĆ: Izazov je raditi u Sarajevu. Teško je, naravno, jer svaki igrač ima svoju ulogu i ako jedan izostane nema predstave, jer ne postoji njegova zamjena, kao u drugim baletnim ansamblima gdje radim.
NN: Gdje idete nakon izvedbe predstve "Romeo i Julija" u Sarajevu?
SAVKOVIĆ: Trenutno sam u Beogradu, na njihovoj baletnoj sceni pripremam "Aleksandra Makedonskog". Premijera je zakazana za 15. novembar. Poslije toga, odnosno početkom naredne godine, idem u Skoplje da radim baletnu predstavu "Samson i Dalila".
NN: Radili ste na mnogim baletnim scenama širom Evrope i svijeta, od Berlinskog baleta, preko baleta u Tokiju, Njujorku, do Madrida. Uočavate li velike razlike kada je u pitanju svjetska i baletna scena u našem regionu?
SAVKOVIĆ: Svuda je to slično. Uvijek je problem novac, termini... svuda su isti problemi. Tako je i u Sarajevu i u Berlinu i u Beogradu. Dok se počne predstava, dok se sve organizira, dok se nađu novci za projekte... Naravno, u Berlinu sve to više košta i oni imaju više novaca i subvencija od grada. Uglavnom, novci su svuda uvijek najveći problem, nije želja, niti termini. Ali, dok sredim sve papire i finansije prije početka predstave, već na prvoj probi sam strašno umoran, padam s nogu, tako da je ta pretprodukcija postproduckija najveći problem i u samom Berlinu. Svuda u svijetu traže novije predstave, novijeg stila, zato što je publika već zasićena nekim staromodnim predstavama.
NN: Hoćete da kažete da klasični balet više nije u trendu?
SAVKOVIĆ: Ne, klasika je Biblija. To je apsolutno, ali za jedan balans ansambla potrebno je da se igra sve. Mene stalno pitaju da li je bolja ruska ili francuska škola. Kažem im, ljudi, postoji ta naša peta pozicija igračka u baletu i to je Biblija i to je zakon, da li se zvalo rusko, špansko ili francusko, balet je balet i tu je na početku i na vrhu uvijek klasika.
NN: Radili ste na svim tim scenama, na kojoj najbolje osjećate?
SAVKOVIĆ: Svaka država ima svoj nekakav stil i tu vitalnu energiju. Nekako sam se na tu Španiju jako "navukao" zbog tog njihovog temperamenta i te snage. Poslije rada na predstavi "Romeo i Julija" u Sarajevu, otišao sam u Madrid i radio sam Sofoklovu "Antigonu" i na sceni sam imao 48 Španjolaca, a to vam je kao korida svaki dan. To je strašno velika energija i čovjek se na to navikne, onda gdje god dođem nakon Madrida to nosim sa sobom... Pokupiš nekako tu energiju grada.
NN: Da li ste zaposleni u Madridskom baletu?
SAVKOVIĆ: Ne, ja samo živim u Madridu, ja sam vam kao "umjetnički Ciganin", idem po svijetu i radim. Aerodrom u Minhenu mi je kao dnevni boravak. Slobodnjak sam poslije 20 godina na sceni.
NN: Možete li napraviti neko poređenje regionalnih scena, radili ste u Zagrebu, Rijeci, Beogradu, Sarajevu, evo planirate Skoplje. Kako odaberete predstavu, razmišljate li o temperamentu, navikama, sklonostima ljudi koji tu žive?
SAVKOVIĆ: Godinama sam govorio da, ako bih napravio cjelovečernji balet "Aleksandar Makedonski", to bi bilo jedino u Beogradu. Zbog njihove balkanske energije. Mislim da je nemoguće bilo gdje drugo napraviti tu haremsku, epsku predstavu kao što je "Aleksandar Makedonski". U Berlinu je to nemoguće, jer Nijemci za sobom, ipak, vuku tu neku hladnoću, a meni treba ta ludost Aleksandra Makedonskog, Olimpija, kralj Filip... To je jedino moguće napraviti u Beogradu. Kad sam došao u Sarajevo nismo znali koju predstavu ćemo raditi, samo smo razgovarali da bismo radili nešto. Rekao sam, ja ću osjetiti šta. Onda sam osjetio da je Šekspir najpogodniji za Sarajevo, jer ipak je Sarajevo na jednom intelektualnom nivou uvijek bilo iznad prosjeka, uvijek je imao intelekt poseban, naročito prije rata. "Samsona i Dalilu" sam odabrao za Skoplje jer je biblijski, a pitali su me zašto nije "Aleksandar Makedonski" u Skoplju. Namjerno ne, zato što bi to bilo previše ispolitizirano. U Zagrebu sam radio "Glembajeve", zbog toga što Zagreb sam po sebi ima tu glembajevsku energiju.
Biografija
Ronald Savković rođen je u Rijeci. Baletnu školu je završio u Zagrebu 1989. godine, a stručno se usavršavao u Budimpešti. Nastupao je kao član baletnih ansambala u Mariboru i Zagrebu, a od 1998. do 2008. godine bio je solista Berlinskog državnog baleta.
U jednoj deceniji Savković je odigrao glavne uloge u "Labudovom jezeru", "Žizeli", "Uspavanoj lepotici", "Kopeliji", "Romeu i Juliji", "Don Kihotu", "Pepeljugi", "Krcku Oraščiću", ali i u postavkama savremenih koreografa. Bio je prvak HNK i solista Slovenskog narodnog gledališča. Dobitnik je specijalne nagrade Vladimira Vasiljeva na takmičenju u Rusiji, za ulogu Zigfrida u "Labudovom jezeru".