Ognjen Kopuz, glumac Narodnog pozorišta RS u Banjaluci, jedan je od rijetkih čija je predstava obišla Evropu.
Aplauzi i ovacije publike za njegovog "Tigra" još odzvanjaju, a isti komad sazreo je, promijenio se i nedavno zaigrao i na sceni Narodnog pozorišta Kikinda.
Kroz "Tigra" je, priča, prošlo i nekoliko glumica i svaki put kad bi ponovo obnavljao tekst, otkrivao bi novi, dublji smisao i potpuno drugačije dimenzije te priče, sudionika u njoj, situacija u koje oni ulaze ili bivaju ubačeni, njihovih reakcija i postupaka, radnje i svega ostalog...
"Svaki put poslije duže pauze i obnavljanja predstave, otkrivao sam na koliko različitih načina se to može odigrati i prikazati i koliko novih i neotkrivenih slojeva tu još ima. Kako sam ja sazrijevao, kroz tu predstavu i mimo nje, tako je i lik Bena koji igram. Veoma je korisno, a i lijepo raditi predstavu u kontinuitetu osam godina, pa, na primjer, uporediti sebe iz 2012. sa sobom iz 2006. godine", kaže Kopuz.
NN: Nadograđujući lik Bena, čini se da ste stekli veliko glumačko iskustvo, ali ste i proputovali Evropu?
KOPUZ: To je jedno veoma lijepo iskustvo, sve to u vezi sa predstavom "Tigar", počev od 2005. godine, kad sam s njom diplomirao na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, pa ulaska na repertoar Narodnog pozorišta RS, igranja i učestvovanja na pozorišnim festivalima u RS i BiH, zatim obnavljanja te predstave u Beogradu, igranja u Srbiji i beogradskim pozorištima. Uslijedile su Slovenija, Austrija, Švajcarska... Sad smo se skrasili na repertoaru kikindskog teatra, pa sam često, što bi Lale rekle, u Gornjem Banatu. Do kada će ta priča trajati, ne znam, ali ću se potruditi da predstava i dalje živi, bez obzira na mjesto prebivališta.
NN: Iza Vas je i tridesetak drugih uloga. U čemu najviše uživate dok ste na sceni?
KOPUZ: Počeo sam 1997. godine u Dječijem pozorištu RS, pa Akademija pa Narodno pozorište RS, desili su mi se i neki filmovi, radio sam i u nekoliko pozorišta u Srbiji. Eto, još jedna pozorišna sezona, pa ulazim u 18. godinu bavljenja glumom, da li će to značiti i glumačko punoljetstvo, vidjećemo. Teško je to pitanje u čemu se najviše uživa. Lijepo je sa scene prenijeti emociju na publiku, nasmijati je, rastužiti, uozbiljiti, navesti na razmišljanje, dati dio sebe, a isto tako je lijepo dobiti povratnu reakciju, kao potvrdu da je ono što radite dobro. Ta interakcija je nešto najljepše što glumac može poželjeti i to je ono u čemu uživam kad sam na sceni. Teško se to može objasniti riječima, jedino taj doživljaj može opisati zadovoljstvo koje scena pruža, iako je istovremeno i velika odgovornost biti na njoj.
NN: Pronalazite li bar dio sebe u ulogama koje tumačite? Koja od njih Vas najbolje opisuju?
KOPUZ: Ne moram se truditi da pronađem dio sebe, jer je teško, skoro nemoguće ne ugraditi sebe u lik. Ne možemo mi ubaciti u sebe neki čip ili program pa postati drugačiji. Za svaki lik, pa i onaj najgori, glumac mora da nađe temelj u sebi. Uostalom, svaki čovjek ima u sebi i dobrog i lošeg, a stvar je izbora i mnogo čega drugog šta će od toga svega izaći na površinu i karakterisati ličnost. A jednako me opisuje i Stojko iz "Odumiranja međeda" i Mile iz "Gospođe ministarke" i Ben iz "Tigra" i mnogi drugi likovi, jer karakteristike svakog od njih nalazim u sebi.
NN: Koju ulogu priželjkujete u narednim godinama?
KOPUZ: Volio bih da dobijem glumački tešku i zahtjevnu ulogu, jer najbolje funkcionišem kad imam mnogo posla i postavljene velike zadatke, tad sam najproduktivniji. To je sve što mogu da kažem, jer trenutno mi nijedan lik konkretno nije na umu. Važno je samo da se radi, da se pomjeraju granice i otvaraju nove dimenzije ove izuzetne umjetnosti.
NN: A da li u nekoj ulozi posebno uživate?
KOPUZ: Uživam u svim svojim ulogama, drage su mi sve, samo se desi da neke ne igram po nekoliko mjeseci, pa mi ne padnu na pamet, a neke igram i po 10 puta mjesečno, pa ne izlaze iz glave, kao, na primjer, uloga načelnika Stojka iz nove hit predstave NP RS "Odumiranje međeda".
Daleko od savršenstva
NN: Postoji li rola za koju vjerujete da je ne biste iznijeli na pravi način?
KOPUZ: Nisam razmišljao o tome. Trudim se da shvatim svaku ulogu i pokušavam da opravdam lik koji mi je povjeren, sa svim njegovim manama i prednostima. Nisam savršen pa mislim da postoje likovi koji nisu za mene i koje ne bih mogao da iznesem na pravi način, ali ne mogu sad da ih nabrojim, jer ne razmišljam mnogo o tome, već se trudim da se prepustim i posvetim onome što trenutno radim, kako bih to završio na najbolji mogući način.