Velikan operske umjetnosti, popularni bas, dugogodišnji prvak Opere Narodnog pozorišta Živan Saramandić sahranjen je danas u Aleji velikana na Novom groblju, u prisustvu velikog broja prijatelja, kolega i poštovalaca njegovog djela.
Od Saramandića su se oprostili ambasador Rusije u Srbiji Aleksanadar Konuzin i upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu Božidar Djurović.
Konuzin je istakao da je Saramandić stvarao "duhovni ambijent u kome smo živjeli" i da smo njegovim odlaskom "postali siromašniji".
"Saramndić je bio izvanredan operski pjevač, njegov klasični repertoar je obogaćivao svakog ko ga je slušao i gledao. Njegov jak karakter i indivudalnost činili su ga prepoznatljivim", primijetio je ambasador.
Konuzin je podsjetio da je Saramandić volio rusku muziku i da je tu ljubav dijelio sa drugima, kao i da su posebno mjesto u njegovom opusu zauzimale ruske narodne pjesme.
"Srećan je onaj koji odlazi dostojanstveno i sa ispunjenom misijom koja mu je određena odozgo, a to je sučaj sa Živanom Saramandićem", dodao je Konuzin.
Djurović je, citiravši Hipokrata - "Umjetnost je duga, a život kratak", rekao da je mnogobrojna publika širom svijeta prepoznala umjetnost Živana Saramandića kao bogomdanu i prepuštala se "talasima emocija koje su krasile taj divan glas i tu jedinstvenu pojavu".
On je istakao da Saramandić, mada svjestan svoje veličine, nikada joj nije robovao. "Živio je zarad umjetnosti u sebi, a ne zarad sebe u umjetnosti. I živio je punim plućima, bez kalkulisanja, uvijek do kraja, baš kao što je pjevao do kraja svoga života punim glasom, koji mu je Bog podario i koji je Živan njegovao posvećenički, kako to čine svi oni koji znaju da je uspjeh nemoguć bez rada", dodao je Djurović.
On je rekao da je proslavljeni bas svom Narodnom pozorištu ostao vjeran cijelog svog vijeka.
"Čak i onda kada je svijet bio mali za njega, njemu je Narodno pozorište bilo veliko, zato što je imalo toplinu doma koji se voli. Zato, dokle god postoji Narodno pozorište u Beogradu, ono se Živana mora sjećati, upravo onako kako je ova ljudina to zaslužila i zadužila - iskreno", naglasio je Djurović.
Upravnik nacionalnog teatra je primijetio da je Saramandić smatrao da se iskrenošću može promijeniti svijet, da je bio patriota pri čemu nije dozvoljavao da njegov patriotizam ugrožava druge, ali nije dozvoljavao da drugi ugrožavaju njegov narod.
"Kada god se u ovakvim prilikama opraštamo od nama bliskih ljudi, činimo to uvjereni da su oni o kojima govorimo živjeli nedovoljno dugo, prije svega zato što su nam bili bliski i zato što su imali još mnogo toga da nam podare. Kada naš duboki osjećaj velikog gubitka dijele desetine ili stotine drugih, onda znamo da smo živjeli uz dobrog čovjeka. Ako pak to osjećanje dijelimo sa milionima, onda treba da smo srećni zato što smo živjeli u doba velikana", rekao je Djurović.
Opijelo je služeno u Crkvi Svetog Nikole na Novom groblju, a pjevao je Hor Narodnog pozorišta u Beogradu kojim je dirigovao Djorđe Stanković.
Saramandić je preminuo 30. januara u Beogradu, u 73. godini.
Posvećenik operske umjetnosti na sceni je bio do posljednjeg daha, pored tekućeg repertoara, spremao se i za obnovu "Don Karlosa" zakazanu za 4. februar, a nekoliko dana kasnije trebalo je da ponovo nastupi u solo-recitalu Toržestvo Šaljapinu, koji je godinama pjevao na Sceni "Raša Plaović".