"Vidi kako Lokrum pere zube" naziv je predstave rađene u koprodukciji Kazališta Marina Držića i Dubrovačkih ljetnih igara, a na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS) će je 3. aprila u 19.30 izvesti ansambl koji čine Irena Tereza Prpić, Mirej Stanić, Anja Đurinović i Sandra Lončarić.
"Ova predstava donosi jedinstvenu kombinaciju emocija i vizualne estetike i priča o četiri generacije žena u jednoj obitelji. Publika može očekivati životne likove i priču koja balansira između dubljih, refleksivnih trenutaka, dok istovremeno otvara prostor za razmišljanje o identitetu, promjenama i međuljudskim odnosima", rekla je Sandra Lončarić na početku razgovora za "Nezavisne".
Lončarićeva je publici poznata kao glumica koja iza sebe ima desetine uloga na televiziji, lokalna publika je zna i po brojnim ulogama koje je odigrala u matičnom pozorištu u Osijeku, kojem je donijela prvu titulu nacionalne prvakinje drame i time ispisala istoriju pozorišne umjetnosti u ovom gradu.
Više o predstavi sa kojom gostuje u Sarajevu, razlikama glumačkog zanata pred kamerama i u pozorištu, tradiciji i mentalnom zdravlju poznata glumica je govorila u intervjuu za naš list.
NN: U ovoj predstavi igrate Lunete, koja je na sceni majka, baka i kćerka. Koliko Vam je izazovno bilo da date život ovom liku i da se uhvatite u koštac sa svim životnim okolnostima koje su je zadesile? Koliko su Lunete i Sandra Lončarić slične ili različite?
LONČARIĆ: Lunete je izuzetno slojevit lik i upravo ta višedimenzionalnost bila mi je veliki izazov, ali i inspiracija. Igrati ženu koja je istovremeno majka, baka i kćerka znači nositi tri različite životne perspektive u jednom tijelu, s različitim emocijama, iskustvima i unutarnjim borbama. Što se tiče sličnosti između Lunete i mene, rekla bih da obje nosimo snažnu emocionalnu crtu i instinktivno štitimo one koje volimo. No, Lunete je možda sklonija nostalgiji, dok sam ja, iako volim promišljati o prošlosti, uvijek više okrenuta budućnosti. U svakom slučaju, kroz nju sam istražila neke vlastite unutarnje svjetove i vjerujem da će se mnogi u publici prepoznati u njezinim životnim previranjima.
NN: Jedna od odlika romana je pripovjedni ton. Koliko je ovakva djela teško adaptirati za scenu i čime se sve Vi kao glumica služite da atmosferu prenesete na scenu?
LONČARIĆ: Adaptacija romana poput "Vidi kako Lokrum pere zube" za kazališnu scenu uvijek je izazovan proces jer je pripovjedni ton vrlo specifičan - često intiman, introspektivan i prepun unutarnjih monologa koji na sceni moraju oživjeti kroz dijalog, geste, atmosferu i scenski ritam. Kao glumica, najviše se oslanjam na emociju i ritam teksta. Svaka rečenica nosi određeni osjećaj, određenu misao koja se mora osjetiti, a ne samo izgovoriti.
NN: Kada govorimo o tradiciji i nasljeđu, po navici mislimo na mušku liniju u porodici, dok ovaj komad prati četiri generacije žena. Koliko je značajno da se ovakve priče iznesu na scenu i koja je njihova najveća vrijednost po Vašem mišljenju?
LONČARIĆ: Ovakve priče su izuzetno važne jer razbijaju uvriježene obrasce i daju glas ženskom nasljeđu koje je često bilo zanemareno ili potisnuto. Tradicija i nasljeđe nisu isključivo vezani uz mušku liniju - žene su kroz generacije prenosile vrijednosti, emocije, snagu i iskustva, ali njihovi glasovi nisu uvijek bili dovoljno istaknuti. Najveća vrijednost ovakvih predstava je upravo u tome što one donose intimne, slojevite priče o ženskom iskustvu, odnosima između generacija i nasljeđu koje nije samo materijalno, već i emocionalno. Publika se može prepoznati u tim pričama, povezati sa sudbinama likova i možda kroz njih bolje razumjeti vlastite obiteljske odnose. Osim toga, ovakve predstave pomažu u mijenjanju percepcije o ulozi žene u društvu i kulturi. One podsjećaju na snagu i kompleksnost ženskih sudbina te na važnost prijenosa životne mudrosti s generacije na generaciju, neovisno o tome dolazi li ona od majke, bake ili kćeri.
NN: Ovaj komad se bavi i temom mentalnog zdravlja, što se, bez obzira na brojne radionice i uslovno rečeno normalizaciju, kod nas i dalje doživljava kao tabu tema. Da li je naše društvo dovoljno sazrelo da otkopava ovakve teme i koja je uloga pozorišta u tom procesu?
LONČARIĆ: Naše društvo sve više otvara prostor za razgovor o mentalnom zdravlju, ali još uvijek postoji određeni otpor, stigma i nerazumijevanje. Iako su radionice, edukacije i medijski sadržaji pomogli u normalizaciji teme, mnogi ljudi se i dalje ustručavaju priznati vlastite borbe ili potražiti pomoć. Kazalište u tom procesu ima ključnu ulogu jer omogućava da se kroz umjetnički izraz otvore i istraže teške teme na način koji je emotivan, iskren i direktan. Publika kroz likove i njihove priče može prepoznati vlastita iskustva, pronaći utjehu ili čak poticaj da se suoči s vlastitim strahovima. Teatar nije samo mjesto zabave - on je prostor za refleksiju, postavljanje pitanja i otvaranje dijaloga. Predstava "Vidi kako Lokrum pere zube" daje publici priliku da na siguran način promisli o mentalnom zdravlju, bez osude i srama. Možda neće odmah promijeniti društvene stavove, ali će sigurno pokrenuti razgovor - a upravo je to prvi korak ka većoj svijesti i razumijevanju.
NN: Regionalna publika Vas većinom zna po televizijskim ulogama. Koliko se rad na predstavi razlikuje od rada na filmu/seriji? Koliko je za glumca značajno da se bavi i jednim i drugim?
LONČARIĆ: Rad na kazališnoj predstavi uvelike se razlikuje od rada na filmu ili televiziji, iako svaki od tih formata zahtijeva istu glumačku istinu i posvećenost. U kazalištu je proces duži, dublji i intenzivniji. Prednost kazališta je i neposredan kontakt s publikom - energija u dvorani se osjeća i postaje dio izvedbe, što čini svaku predstavu jedinstvenim iskustvom. S druge strane, rad na filmu i televiziji donosi drugačije izazove. Sve se snima u fragmentima, često ne kronološki, što zahtijeva od glumca veliku koncentraciju i sposobnost da u trenu uđe u određeno emocionalno stanje. Također, kamera bilježi svaki detalj, pa je potrebno drugačije oblikovati ekspresiju i energiju - suptilnije i preciznije nego na sceni. Za glumca je iznimno važno da se bavi i jednim i drugim. Kazalište je temelj, ono glumcu daje disciplinu, tehniku i sposobnost dugotrajnog istraživanja uloge. Film i televizija, pak, donose dinamiku, prilagodljivost i drugačiji tempo rada. Ta kombinacija čini glumca kompletnijim i spremnijim za različite izazove u profesiji.
NN: Koje su uloge najviše uticale na Vas, da li je moguće jedne odvojiti od drugih?
LONČARIĆ: Svaka uloga ostavi neki trag, ali neke se urežu dublje jer dolaze u pravom trenutku ili donesu osobni i profesionalni rast. Teško ih je odvojiti jer svaka nosi svoje izazove i emocije, ali neke su svakako imale poseban utjecaj. Postoje uloge koje su me natjerale da izađem iz vlastitih granica, da istražim složenost ljudske psihe i emocija na dubljoj razini. One koje su zahtijevale potpunu transformaciju, bilo fizičku, glasovnu ili psihološku, ostavile su najjači pečat. Također, određeni likovi su me dotaknuli osobno, kroz teme koje su mi bliske ili kroz suradnje koje su bile posebno inspirativne. No, glumački put je kontinuiran proces, i ponekad tek s vremenskim odmakom shvatimo koliko nas je neka uloga oblikovala.
NN: Vi ste prva glumica u istoriji Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku koja je ponijela titulu nacionalne dramske prvakinje. Koliko je značajno za pozorišta koja nisu nužno u glavnim gradovima da u svojim redovima imaju ovakve glumce i koliko Vama lično ta titula znači?
LONČARIĆ: Titula nacionalne prvakinje izuzetna je čast i priznanje, kako za mene osobno, tako i za Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. To što je dodijeljena glumici izvan glavnog grada pokazuje koliko je važno prepoznati i valorizirati umjetnički rad bez obzira na geografsku lokaciju. Meni osobno ova titula predstavlja krunu dosadašnjeg rada, odgovornost da nastavim težiti izvrsnosti te motivaciju za daljnje umjetničke izazove.