SARAJEVO - Zašto smo i kada prestali otvoreno pričati o onome što je zaista važno za, uslovno rečeno, malog čovjeka pitanje je kojim se bavi komad "Kad bi naglas govorili", autora Adnana Lugonića, u režiji Srđana Vuletića, koji je premijerno izveden u srijedu veče u Kamernom teatru 55 u Sarajevu.
Ova socijalno i emotivno angažovana predstava progovara o bh. društvu danas, otuđenosti ljudi, nedostatku komunikacije, ali i sveopštoj udaljenosti ljudi u globalnim okvirima.
Tu priču pred publikom su pokušali dočarati Muhamed Hadžović, Maja Izetbegović, Dragan Jovičić, Jasna Ornela Bery, Feđa Štukan, Vanesa Glođo, Senad Alihodžić, Rijad Gvozden, Dino Sarija, Dina Mušanović, Igor Skvarica, Boris Ler i Saša Petrović.
Vuletić je pojasnio da se predstava bavi likovima koje svakodnevno srećemo u haustorima, ispred zgrade, pored zgrade, svuda oko nas.
"Oni možda imaju iste probleme kao i mi, ali to nikad nećemo saznati jer smo prestali otvoreno pričati. Da, mi žučno pričamo o vremenu, politici, velikim temama, ali negdje u tim velikim temama smo se izgubili mi, mali ljudi", smatra Vuletić.
Komad prikazuje ono što je činjenično stanje našeg društva danas, a to je da imamo savršene zaštitne mehanizme da se sakrijemo od pravih tema: šta nas boli, tišti, veseli, uzbuđuje.
"Gotovo svi smo eksperti za izbjegličku krizu, ekonomiju, pogotovo kinesku. Da li je naš komšija gladan i može li djetetu kupiti nove tene - to ne znamo. Tako je u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Beogradu, Zagrebu, svuda", istakao je Vuletić.
Komad s daškom optimizma dokazuje da je ipak potrebno samo malo hrabrosti, malo spremnosti da podijelimo pokoju emociju, intimu, sa ljudima oko nas, kako bi shvatili da svuda oko nas postoje osjećajna, ranjiva bića koja imaju iste probleme... Ljudska bića spremna i sposobna da nam pomognu, da nas usreće, da budu naši idealni partneri.