Knjiga Šejle Šehabović "Priče ženski rod, množina", koja je objavljena u izdanju "Nezavisnih novina", biće promovisana sutra u 20 časova u NUB RS u Banjaluci. Kratka priča Šehabovićeve "Ko ide, a ko putuje" proglašena je za najbolju na konkursu "Nezavisnih novina", a nagrada je bila objavljivanje knjige. Po motivima iz nagrađene knjige Tanja MiletićOručević napisala je radiodramu "Ćamil i ja", prvonagrađenu na konkursu za originalnu radiodramu 2007. godine BH radija 1.
Povodom pobjede na konkursu i sutrašnje promocije, sa Šejlom Šehabović smo razgovarali o dobijenoj nagradi, novoj knjizi, literaturi u BiH, marginalcima i `ženskim` pričama...
NN: Pobjednica si konkursa `Nezavisnih novina` za kratku priču. Jesi li se nadala nagradi? Šta ti ona znači?
ŠEHABOVIĆ: Nisam se nadala pobjedi na ovom konkursu. Da budem iskrena, u vrijeme kad sam poslala priču `Ko ide, a ko putuje` u `Nezavisne`, nisam ni znala da priče koje se objavljuju ulaze u razmatranje na konkursu. Ne smatram se skromnom osobom, ali me iskreno raduje svako interesovanje za ono što radim. Nagrade su zbilja jedan od najljepših načina da se to interesovanje prepozna. To što je vezano za nagradu uslijedilo i objavljivanje knjige, posebno je vrijedno za mene. Oduševljena sam činjenicom da objavljujem knjigu u svojoj zemlji - a da se to ne dešava obavezno u Sarajevu.
NN: Zašto `Priče - ženski rod, množina`, šta sugeriše naziv knjige?
ŠEHABOVIĆ: Vjerujem da naslovu ove knjige ne treba tumačenje. To su narativi sa glasovima, u svakom pogledu, marginaliziranih. Govorim glasovima onih čije ratne priče nikad nisu ispričane, onih čija seksualna, rodna i spolna orijentacija sprečava uklapanje u postojeće strukture moći ili ih oni i one ne prihvataju. Neka mi bude dozvoljeno da knjigu koja govori o svojevrsnoj borbi protiv konformizma nazovem `ženskom`. Označila sam te ženske priče i množinom - zbog mnoštva glasova koji se u njima javljaju. Jedino zajedničko tim glasovima je njihova pozicije suprotstavljanja inerciji svakodnevice. Naslov sam učinila sličnim navođenju riječi u rječniku - jer vjerujem da je bit nejednakosti među ljudima u samom jeziku. Dovoljno je znati da me redovno nazivaju `autorom` umjesto autoricom da bi ovo bilo kristalno jasno.
NN: Jedna si od urednica časopisa `Treći trg`, koji objavljuje radove mlađe generacije umjetnika s prostora bivše Jugoslavije. Kakvi su ti radovi i da li su mladi dovoljno uključeni u kulturni život?
ŠEHABOVIĆ: Mlade autorice i mladi autori nisu dovoljno uključeni u kulturni i javni život. Međutim, ovdje pitanje `mladosti` i `starosti` nije i pitanje godina. Ukoliko bismo mjerili stvari prema nečijem godištu, danas možete prepoznati čitave horde klonova, more `mladih` ljudi koji promoviraju konzervativni diskurs koji javnost prepoznaje kao jedini vrijedan. U isto vrijeme, svi koji se opiru nailaze na prepreku vlastite mladosti kao niže u hijerarhiji vrijednosti. Kad vas u tridesetoj godini vašeg života, na `književnom sijelu`, čiji učesnici u velikoj većini imaju iza sebe manje knjiga, prijevoda i diploma nego vi, nazivaju `našom mladom pjesnikinjom` to može značiti samo jedno - odbacivanje i ponižavanje.
NN: Ko, kako i zašto danas piše u BiH?ŠEHABOVIĆ: Pitanje `ko i kako` danas piše u BiH ovisi o onome `zašto` se to dešava, to jest, ko objavljuje svu hiperprodukciju i koja kritička aparatura je valorizira. Književna scena u BiH me podsjeća na državni ustroj zbog kojeg patimo. Sjetite se bezbrojnih `projekata` - koji imaju sve, osim odgovora na pitanje `zašto`. Jedne finansira sistem; to su `nacionalni pisci` - okamenjeni bardovi koje više niko nije u stanju da čita (upravo zbog te pozicije `svetih krava`); druge nudi tržište - oni su ekonomski isplativi i vrijedni taman toliko da ni o čemu bitnom ne uspijevaju progovoriti. Podsjeća li vas ovo na `prosce za pare` iz budžeta i pare iz nevladinih izvora? U isto vrijeme, pomno pratim generaciju spisateljica, koje se, posebno u poeziji, bitno razlikuju od inertne i monotone scene javnog života. Da bi ovakvi uzbudljivi pokušaji prešli sa nivoa incidenta na nivo organiziranog i interesantnog kulturnog života, trebat će se potruditi oko razvijanja teorijske, akademske i kritičke zajednice koja mora dati okvir ovom umjetničkom sadržaju.
NN: Šta zamjeraš piscima u BiH? Ne čini li se previše upadljivom njihova inertnost i nespremnosti da se suoče sa stvarnošću i kritički reaguju?
ŠEHABOVIĆ: Ono što čini suštinu naše `žabokrečine`, bar kad je o kulturi riječ, je nedostatak želje ili hrabrosti da se progovori o onome što određuje naše živote. To što želim govoriti o politici, na primjer, znači da o tome imam šta reći, a ne da stojim iza nekog od zadatih i etabliranih političkih projekata. Besramno je glumiti poziciju `lijepe duše` i suzdržavati se od svega angažiranog, hineći pritom da se to bježanje od stvarnosti dešava u ime `očuvanja integriteta umjetnosti`. Pitanje nije da li se pisac ili spisateljica u svojim knjigama bave društvenim problemima; pitanje je da li to rade svjesno i otvoreno ili, praveći se da ih to ne zanima, izbjegavaju objelodaniti vlastitu laž - da šutnjom služe politici koja na ovaj način perfektno održava situaciju u kojoj niko `ne talasa`.
Biografija
Šejla Šehabović rođena je 1977. u Tuzli, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu. Bavi se pitanjima književne istorije i feminističkim studijama. Do sad je objavila knjigu poezije `Make up` i knjigu priča `Car Trojan ima kozje uši`. Dobitnica je više književnih nagrada u zemlji i regionu, kao i jednokratne stipendije za pisce William Joyner Centra Univerziteta Massachusetts u Bostonu, 2002. Pjesme su joj prevođene na engleski, poljski, makedonski i slovenački.
Poezija i proza
NN: Pišeš i poeziju i prozu. Namjeravaš li se u budućnosti više okrenuti jednom od ovog dvoga?
ŠEHABOVIĆ: Moje se poezija i proza ne razlikuju suštinski. Pišem narativnu poeziju i priče u kojima pokušavam izbjeći tradicionalnu fabulu (ma šta to značilo). Trenutno me zanima priča kao fenomen, tako da više radim u prozi, ali ne vjerujem da je to trajno opredjeljenje