Budućnost teatra nije crna jer on ne posustaje pred izazovima vremena, kaže Selma Spahić, mlada bh. rediteljica.
Njene su dvije predstave bile uvrštene u program ovogodišnjeg 48. međunarodnog teatarskog festivala MESS, koji je nedavno održan u Sarajevu, Zenici i Goraždu. MESS-ovoj publici predstavila se djelima "Buđenje proljeća" i "Utjecaj gama zraka na sablasne nevene".
NN: Na ovogodišnjem MESS-u slušali smo polemike da je budućnost teatra upitna, neki su se čak usudili reći da teatar umire. Kako Vi gledate na to?
SPAHIĆ: Ne, budućnost teatra nije crna. On ne bi opstao hiljadama godina da je posustajao pred izazovima vremena. Tehnološki napredak nije ga uspio ni u kojoj mjeri ugroziti, naprotiv pružio mu je nova sredstva izraza. Višestruka je upotreba tehnologije u teatru i miješanje medija nije ništa nepoznato i novo. Istovremeno imamo predstave koje se igraju miješanjem medija i potpuno realistične predstave koje za svoj osnovni fokus imaju glumačku igru i gdje su sva ostala teatarska sredstva stavljena u drugi plan. Takva je, na primjer, predstava "Staza divljači" u režiji Filipa Grinvalda i izvedbi Narodnog pozorišta RS iz Banjaluke, koja je izvedena na MESS-u. Ta predstava vas dirne, a postavljena je vrlo jednostavno, baveći se najviše karakterima likova.
NN: Vaš diplomski rad "Buđenje proljeća" bio je vrlo zapažena predstava. Njom ste pokazali kako sprege, odnosno patrijarhalan odgoj, mogu loše utjecati na mlade ljude. Otkud ideja da se prihvatite tako zahtjevnog teksta koji zaslužuje veliku scenu?
SPAHIĆ: Besmisleno je ići linijom manjeg otpora u izboru teksta. Prvenstveno vam je u cilju da napravite dobru predstavu, zato birate dobar tekst. "Buđenje proljeća" je gotovo neiscrpan materijal i čini mi se da ni poslije gotovo dvije godine bavljenja ovim tekstom još nisam otkrila kompletan njegov potencijal. Željela sam da radim sa svojom generacijom glumaca zato što smo skupa odrastali na Akademiji i razvijali se u teatru. Radili smo do tada tekstove za koje smo mislili da treba od njih napraviti predstave, zbog političke i društvene situacije u kojoj je apsolutno neodgovorno zatvoriti oči. "Buđenje proljeća" je bio logičan slijed zajedničkog promišljanja teatra.
NN: Koliko ste uspjeli da utičete na ljude koji su došli pogledati Vašu predstavu i koliko je uopće kroz teatar moguće uticati na ljude?
SPAHIĆ: Utopijski je misliti da ljudi uđu u teatar kao jedne, a izađu iz njega kao potpuno nove, promijenjene ličnosti. Poljska rediteljica Lidija Zamkov kaže da teatar, ako ništa, čini ljude osjetljivijim i da je to dovoljno. Apsolutno se slažem sa tim. Istovremeno mislim da, ako već neko odvoji svoje vrijeme za nas i dođe da pogleda predstavu, treba to vrijeme cijeniti. Velika je stvar imati privilegiju da u jednoj večeri nekoliko stotina ljudi dođe da vidi i čuje šta imamo da kažemo. Koliko će to ostati zacrtano u njima stvar je njihovog izbora, ali i načina na koji im pristupimo. To nije nimalo lak zadatak, jer nekada možete uložiti sav trud ovog svijeta a da predstava jednostavno ne komunicira sa publikom.
NN: I u predstavi "Utjecaj gama zraka na sablasne nevene", rađenoj po tekstu Paula Zindela, progovarate o složenim odnosima unutar društva. Ovaj put je fokus na porodici. Reakcije nakon premijere u SARTR-u bile su odlične. Kako je MESS-ova publika reagirala na Vašu predstavu?
SPAHIĆ: "Utjecaj gama zraka na sablasne nevene" je realističan komad koji poštuje jedinstva vremena, mjesta i radnje. Sebi sam stavila u zadatak prvenstveno da zajedno sa glumicama izgradim tri vrlo kompleksna karaktera na sceni. To je predstava koja ukazuje na problem raspada osnovne ćelije društva, porodice, što je uvijek direktno povezano sa širom društvenom situacijom. Teatar mora ostavljati odškrinuta vrata nadi i optimizmu, tako da predstava, ma koliko bila mračna, ne zrači pesimizmom. Predstava je na MESS-u odigrana kao što je glumice igraju i svaki put kada je na repertoaru. Ne želim uopće praviti razliku između festivalske publike i publike koja gleda predstave u toku sezone. Ako predstava funkcionira, apsolutno je nevažno iz koje ste profesije kada je gledate. Ovo kažem kao gledalac.
NN: Imate dvije predstave na velikom festivalu u Sarajevu. Što to za Vas kao mladog reditelja znači?
SPAHIĆ: Doima mi se da sve što kažem zvuči isprazno. Naravno da mi znači mnogo, jer je određena vrsta afirmacije uloženog rada svih autora u obje predstave.