Selma Spahić, mlada bh. rediteljica koju je međunarodni žiri na 51. teatarskom festivalu MESS nagradio za predstavu "Hipermnezija", kaže da je sretna što ova predstava dobro komunicira s međunarodnom publikom.
"Divno je da je predstava razumljiva i ljudima koji nisu s naših prostora i kojima historijske okolnosti u kojima smo mi odrastali nisu do kraja poznate ili jasne. Zbog toga mi je nagrada izuzetno značajna. Također, 'Hipermnezija' je prva produkcija 'Heartefact fonda' i mislim da je to lijepa odskočna daska za njihov budući rad", kazala je Spahićeva, koja je predstavu "Hipermnezija" režirala u koprodukciji BITEF teatra i "Heartefact fonda" iz Beograda.
Ističe da je željela da se bavi dokumentarnim teatrom, te da je to, s obzirom na "Heartefactovu" misiju o regionalnim saradnjama i suočavanju s nasljeđem prošlosti, bio vrlo logičan korak.
"Željela sam da se zaista iz predstave dobije dojam da je to osmero mladih ljudi moglo biti bilo koje osmero mladih ljudi s naših prostora, jer nam je svima politika sa svojim posljedicama obilježila život. Tome u prilog ide činjenica da zaista nisam znala detalje biografija glumaca i glumica na početku procesa. Također mi se činilo da moja generacija u pozorištu još nije govorila o svom odrastanju u specifičnim, vrlo ekstremnim okolnostima, bilo da se radi o životu pod opsadom, u izbjeglištvu ili u represivnom političkom sistemu. Bilo mi je važno da se ta dječja vizura ispriča", objašnjava Spahićeva.
Kaže da svoju diplomsku predstavu "Buđenje proljeća" pamti kao pozorišnu utopiju.
"Rad na toj predstavi je nešto što želim da ostavim u netaknutom sjećanju kao najčistiji i najposvećeniji pozorišni proces. Jako mi je žao što je predstava imala vrlo kratak život, ali me je u svakom smislu odredila, otvorila mi vrata u profesionalni svijet i nametnula mi kriterije u radu", dodaje Spahićeva.
Potcrtava da se svaka njena predstava odvija unutar porodice, jer je ona okosnica jednog društva i najbolja njegova slika.
"Meni je najstrašnije što se čini da se strateški briše kolektivno kulturno nasljeđe, što ide u prilog zatvaranju društva za različitosti i cvjetanju nacionalističke retorike kojom se političari i vjerski dužnosnici u posljednje vrijeme služe da bi čak devalvirali neke od najznačajnijih bh. umjetnika. Kulturno nasljeđe je, pored zakona koji bi trebalo da štite građane, esencijalno za otvorenost društva, za rušenje tabua, za borbu protiv diskriminacije, za ostvarenje svih ljudskih prava, pa i za dekonstruisanje patrijarhalnog društvenog ustrojstva koje je korijen porodice u našem društvu", objašnjava Spahićeva.
Kaže da je Akademiju scenskih umjetnosti upisala zbog ljubavi prema filmu, ali da je shvatila da su i film i pozorište prelijepa dva medija i da su u korijenu ista.
"Okosnica je za mene beskrajno ispunjavajući kreativni rad s ljudima. Zasad radim u jednom mediju i nadam se da ću se konačno ohrabriti da radim i u drugom", ističe Spahićeva.
Dodaje da će iduće dvije predstave raditi u Narodnom pozorištu u Sarajevu i u Kamernom teatru 55, u kojem ću režirati "Sumnju" Džona Patrika Šenlija. Nakon toga najvjerovatnije ide raditi u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.