Senad Alihodžić, bosanskohercegovački glumac, osnivač je sarajevskog Teatra 071, u kojem će prva premijera biti odigrana 27. decembra u 20 časova, a riječ je o komadu "Snajper" spisateljsko-rediteljskog dvojca Damira Karakaša i Dine Mustafića.
Senad Alihodžić, bosanskohercegovački glumac, osnivač je sarajevskog Teatra 071, u kojem će prva premijera biti odigrana 27. decembra u 20 časova, a riječ je o komadu "Snajper" spisateljsko-rediteljskog dvojca Damira Karakaša i Dine Mustafića.
Teatar se nalazi u stanu na adresi Sime Milutinovića 2/II, a u predstavi koja je rađena u koprodukciji sa Scenom MESS i Multimedijalnim centrom kulture CZK, pored Alihodžića, igraju i Vedad Čano i Anastasija Dunjić.
Više o predstavi i novoosnovanom pozorištu Alihodžić je govorio za "Nezavisne".
NN: Osnivač ste Teatra 071 kojim Sarajevo nakon tri decenije dobija novu pozorišnu scenu. Koliko je volje i hrabrosti bilo potrebno za ovako nešto?
ALIHODŽIĆ: U ovom slučaju te dvije riječi ne mogu jedna bez druge. Kao što se ne može bez entuzijazma i ljubavi prema teatru. Pozorištem i filmom se bavim već tri decenije kao glumac, ali sporadično i kao producent. I dan-danas i pored toga što znamo kako se tretira kultura u Sarajevu nisam izgubio entuzijazam. Ovo shvatam kao jednu avanturu, koja može doprinijeti u kreiranju jedne lijepe slike o Sarajevu. Koncept teatra u stanu nije nešto nepoznato u svijetu. Ovakav model postoji u svim većim gradovima u svijetu. Realiziranje ovakvog teatra shvatam kao izazov. Naravno, ono što je bitno jeste s kojim ste osobama okruženi. Ne bi ništa ovo moglo da niste okruženi sjajnim umjetnicima i profesionalcima poput Dine Mustafića, Alme Ferović, Adise Vatreš Selimović, Adnana Lugonića, Almira Kurta Kugle, Velije Hasanbegovića, Adne Rizvan, Alme Strike, Sanjina Mulaomerovića. Oni su zaslužni i daju mi energije i ljubavi da ovo uspije. Bez njih ovo ne bi moglo i neće uspjeti. Zato sam im zahvalan. Kako kažu: "Dobri ste koliko ste okruženi kvalitetnim ljudima". Svi su oni uključeni u realiziranje predstave "Snajper". Naravno, nemojmo zaboraviti ni MESS, koji je koproducent na ovome projektu i Multimedijalni centar kulture (CZK), prostor u kojem je smješten teatar.
NN: Kazali ste da ste na ideju o osnivanju pozorišta došli nakon gledanja predstave "Kako sam naučila da vozim" Hartefakt teatra u kojoj je igrao Svetozar Cvetković, a sa kojim ste poslije razgovarali. Šta Vam je Cvetković otkrio što Vam je kasnije pomoglo u osnivanju Teatra 071?
ALIHODŽIĆ: Razgovarali smo o njegovom iskustvu u radu na predstavi "Kako sam naučila da vozim", kako je igrati u stanu i o modelu teatra u stanu. Iz tog razgovora sam zaključio da bih mogao taj model probati realizirati u Sarajevu. I taj razgovor je bio prekretnica da se ozbiljnije pozabavim time. Poslije sam razgovarao s Andrejom Nosovim, osnivačem Hartefakt kuće u Beogradu, koji mi je prenio sva svoja iskustva i probleme na koje je nailazio. A problema je uvijek puno, samo je pitanje da li će vas oni ponukati da odustanete ili ne, te koliko ćete biti kreativni da ih prevaziđete i nastavite dalje.
NN: Teatar 071 je zamišljen kao angažovano pozorište. Koji su u našem vremenu dometi angažmana u pozorištu i umjetnosti generalno?
ALIHODŽIĆ: To zavisi od toga kojim se temama bavite. Mislim da je ključno da se u ovom teatru bavimo angažovanim i društveno relevantnim temama. Ovo je nastavak promišljanja još od prije, kad smo 2014. radili predstavu "Tramvaj", koja se bavila brutalnim ubistvom Denisa Mrnjavca u tramvaju. U teatru se nismo bavili baš često društveno angažovanim temama. Nemojte zaboraviti da je ovo alternativni teatar, koji je pokrenula neprofitna organizacija "Udruženje", tako da imamo potpunu slobodu u biranju tema, autora itd. Nezavisni smo od politike, i to je ključno u ovom teatru - imamo slobodu. Sloboda koju kad imate - to je nešto neprocjenjivo, nešto čemu svi težimo da imamo u životu kao pojedinci. Mislim samo da takva umjetnost može pomjerati granice, podstaći publiku na promišljanje i pokrenuti neku vrstu dijaloga. Taj dijalog može biti kolektivni, ali i individualni. Ono što želimo jeste da se svaki pojedinac bar malo u svakodnevnom životu zadrži na temi koju smo obrađivali. Želimo da doprinesemo kao umjetnici i profesionalci koliko možemo.
NN: Prva premijera u Teatru 071 biće predstava "Snajper" po tekstu Damira Karakaša i u režiji Dine Mustafića. Za početak, kako teku probe sa Mustafićem, s kojim ste ranije sarađivali na mnogim predstavama, kakva je saradnja sa mlađim kolegama?
ALIHODŽIĆ: Sa Dinom sarađujem već skoro tri decenije. Po mom mišljenju, neke od najboljih uloga sam ostvario upravo radeći s njim. On je neko ko voli glumce, voli da radi sa mladim glumcima. I drago mi je da je izabrao ovaj tekst, ne samo zbog teme, već zato što je to dalo mogućnost da angažujemo kao teatar dva mlada glumca. Mislim da je to hrabro s njegove strane. Prvi projekt i u njemu glume dva mlada glumca. Ispunili smo nešto što smo od početka razmišljali da radimo, a to je da dajemo priliku mladima. Tako da to nisu samo floskule, već evo iz priloženog. Iskreno se nadam da će ovaj model potrajati i da će mladi glumci i, generalno, mladi autori naći svoj prostor u ovom teatru. Mi ćemo im sigurno pomoći. Rad sa Anastasijom Dunjić i Vedadom Čanom je za mene kao glumca osvježenje. To su vrlo talentovani i profesionalni mladi glumci.
NN: Kako vidite likove Mukija i Sunčice i šta je to što ih, po Vašem mišljenju, navodi na radikalan potez oko kojeg se vrti radnja teksta?
ALIHODŽIĆ: Muki i Sunčica su mlade osobe koje su spremne da urade sve što je moguće da bi pronašli neku svjetliju budućnost. To je priča svih mladih u Sarajevu, ali i nas starijih koji smo kroz sve to prošli u njihovim godinama. Mi smo se možda pomirili sa stanjem u kojem se nalazimo, prouzrokovano svime što se dešava decenijama u ovoj zemlji. Preko dvije mlade osobe vidimo kako smo im prenijeli traume koje mi imamo. Svi smo izgubili vjeru u sistem, stvari ne funkcionišu na svim levelima, jako je teško održati razum pored svega što se dešava oko nas.
NN: Planove Mukija i Sunčice osujetiće kućepazitelj (pripadnik starije generacije) koji u jednom trenutku kaže: "Ljudska povijest demonstracija je nehumanosti čovjeka". Da li je on u ovom komadu više glas razuma ili čovjek iznevjerenih ideala?
ALIHODŽIĆ: Rekao bih oboje. On je neko ko se pomirio sa sudbinom, stalno ponavljajući: "Ništa se tu ne može učiniti, mi smo suviše mali. Možemo samo konstatovati neke grozne pojave u zemlji i svijetu, to je jedino što možemo". Ali također misli da nije rješenje u nasilju. Dok njih dvoje misle da je to rješenje. To su dva pola, i mi se propitujemo kao osobe u procesu rada na predstavi, a vjerujem da će i publika. Postaviti sebi možda neka ključna pitanja: "Šta ja kao pojedinac mogu učiniti za ovo društvo, u svom mikrosvijetu barem?", "Da li je nasilje opravdano?".
NN: Koliko od eventualnog uspjeha predstave zavisi nastavak rada Teatra 071?
ALIHODŽIĆ: Ne mislim da rad teatra ovisi o uspjehu ili neuspjehu ove predstave. Bilo je i biće i dobrih i loših predstava. Tu sam realan. Ali zavisi od finansiranja i entuzijazma svih uključenih u projekte ovog teatra. Nadam se iskreno da će ljudi koji odlučuju o tome da li će podržati ili ne ovaj projekat u budućnosti razumjeti da je ovo čisti čin entuzijazma i da ovo radimo iz ljubavi i prema teatru i prema ovom gradu. Ali također moraju da znaju da umjetnici koji su uključeni nisu neki anonimusi, ovdje govorimo o jednom Dini Mustafiću, Adisi Vatreš Selimović, Almiru Kurtu Kugli, Veliji Hasanbegoviću, Adnanu Lugoniću. Ovdje govorimo o teatru koji daje priliku mladima. Pa evo i o sebi da kažem, osobi koja je 30 godina u ovom poslu. I na kraju: predstavljamo im model, koji dugoročno može biti samoodrživ, model koji nije toliko ni financijski skup, u odnosu na javne ustanove, pozorišta u gradu. Ovo je teatar za sve nas umjetnike i publiku. Šteta bi bilo da propadne ovakav model, zbog pojedinaca koji sjede na ključnim mjestima. Tako da opstanak ovog teatra ovisi o njima. Mi smo uradili svoje: obezbijedili sredstva (donacije, pozajmice, vlastita sredstva) za prostor, za početak rada i za umjetnike. Sad je red na njima.
NN: Koje tekstove ili teme biste voljeli da obradite i sa kim da ostvarite saradnju u okviru rada Teatra 071?
ALIHODŽIĆ: Imamo u ladici šest projekata koji se bave ključnim temama. Sigurno ćemo nastaviti davati prilike mladima, pa i starijim neafirmisanim autorima. Mi uvijek u teatru govorimo o nekolicini autora, ali ovaj grad je jedno leglo talenta, samo treba neko da im otvori vrata.
NN: S obzirom na to da ćete igrati u prostoru koji je zapravo preuređeni stan, kazali ste da će publika poslije vaših predstava imati priliku da ostane u neformalnom razgovoru sa glumcima. Koliko su domaćinski odnos sa jedne i opipavanje pulsa gledalaca sa druge strane bitni za uspješan rad bilo kojeg, pa i Vašeg teatra?
ALIHODŽIĆ: To je ključno za ovaj teatar: želimo da se publika osjeća kao kod kuće, želimo biti dobri domaćini. Pokušavamo na sve da mislimo, o detaljima koji su i meni bitni kao publici: o samom prostoru kako izgleda, udobnosti stolica, temperaturi prostora, vidljivosti aktera na sceni itd. Jako nam je bitno da publika osjeća potrebu da ostane u tom prostoru i da baš kao što ste rekli ostanu u jednom neformalnom razgovoru s glumcima. Ovo je jedna teatarska beba, dajmo joj priliku da odraste u sreći i slobodi.