Damir Imamović, mladi sarajevski muzičar koji na poseban način unosi svježe boje i zvukove u interpretaciju sevdaha, snimio je svoj treći album na kojem je u novim aranžmanima otpjevao deset sevdalinki.
Njegov CD s "novim" sevdalinkama u prodaji bi trebalo da se nađe već 6. aprila, a ovaj datum je izabran zbog njegove značajne simbolike jer se obilježava i slavi kao Dan oslobođenja Sarajeva. Izdavač je Edo Zubčević i njegov "Gramofon".
"Većina pjesama koje sam stavio na ovaj solo album su manje poznate. Jednu pjesmu sam ponovo snimio, a riječ je o sevdalinki 'Dva su se draga', koju sam već bio snimio na svom live CD-u u 'Abraševiću' u Mostaru. Imaju na ovom CD-u dvije poznatije pjesme 'Kradem ti se' i 'Sarajevo na visokom brijegu', te 'Mošćanica', koju sam ovaj put snimio u integralnoj verziji. Što se tiče ostalih pjesama za koje sam rekao da su manje poznate, mislim da ni one nisu nove za sladokusce i ljubitelje sevdaha", kaže Damir Imamović.
Mnogim ljudima u BiH, ističe, nije jasno to što on pokušava raditi sa sevdahom.
"Često me ljudi zaustave kako bi raspravljali o tome. Meni je interesantno da se promijeni ta slika poimanja sevdaha kao muzike za odmor. Bitno je da ljudi ne pjevaju sevdah u momentima kad se odmaraju od najnovijeg turbofolk hita. Stalno pokušavam objasniti da sevdah ima svoju budućnost van narodnjačke scene, pa i van BiH", ističe Imamović, kojem ljudi često prigovaraju da sevah ne pjeva onako kako bi trebalo i dodaje:
"Pitam ih onda: 'Pa dobro, šta nije kako treba'. Onda mi kažu da bi trebalo da pjevam kao Kemal. Kad ih pitam koji Kemal, oni kažu Kemal Malovčić. Onda shvatim o čemu oni pričaju i kako je sve to 'šuplja priča' koja je daleko od sevdaha", objašnjava Imamović.
Tvrdi da je želio napraviti album na kojem će interpretirati solo sevdah koji je najviše baziran na starom sazlijskom zvuku.
"Takav sevdah su, prije uvođenja orkestara i harmonike uz interpretaciju sevdaha svirali i pjevali stari majstori sevdaha sazlije koji su uz zvuk saza obično i pjevali", objašnjava Imamović i ističe kako ne postoji, niti je kad postojala škola za sazlije.
Potvrdu ove činjenice dao mu je i Hašim Muharemović, poznati sazlija i pjevač koji je i autor nekoliko prelijepih sevdalinki, a između ostalih napisao je i pjesmu "Sa Gradačca bijele kule".
"Jednom sam s Muharemovićem radio intervju i on mi je tad rekao da mu je bio veliki problem učiti svirati saz jer nije bilo nikakve škole. Pitao sam ga da li postoje škole sevdaha, s obzirom na to da se često govori o sarajevskoj, mostarskoj i tuzlanskoj školi? On mi je rekao da on misli da ne postoje takve škole, te da se sevdah ne može tako podijeliti. Svako svira sevdah različito, rekao mi je, jer sve su sazlije samouke. Tako imate u Sarajevu u dvije mahale dvojicu sazlija i svaki od njih svira različito zato što je sam učio", priča Imamović.
Ističe da se pjevačima i muzičarima uopće prije, ali i danas, bilo teško odmaknuti od škole Radio Sarajeva zato što je ta "škola" funkcionirala praktično kao vojna obuka. Svi stari pjevači, muzičari učili su tu svirati, pjevati, disati, učili su dikciju i ponašanje na sceni.
"To je bio program na kojem se radila muzika. Za to su ljudi primali platu, sjedili su tu i svirali", kaže Imamović.
Podsjeća da se s vremena na vrijeme dešavalo da se u nekom kraju, kao što je Sandžak, Crna Gora pojavi neki osobiti pjevač, neko sa jakom karizmom i ličnim pečatom kao što je Ksenija Cicvarić.
"Bilo je toga i na beogradskoj muzičkoj sceni, a dobar primjer je Boro Janjić. U Mostaru je to bio Himzo Polovina, a u Sarajevu moj dedo Zaim Imamović. Oni su davali lični pečat pjesmama koje su izvodili, pa su ljudi često mislili da su te pjesme nastale u kraju iz kojeg oni dolaze, ali to najčešće nije bilo tako", ističe naš sagovornik.
Damir Imamović kaže kako je slučaj Erika Kleptona najbolji primjer za objašnjenje fenomena poistovjećivanja neke pjesme, muzičkog izražaja sa određenim umjetnikom. Podsjeća da je kao dječak Klepton učio svirati bluz sa starih ploča i kad se šezdesetih godina pojavio, postao je velika zvijezda rokenrola, a prvi njegovi snimci bili su bluz.
"On je po tome toliko postao poznat u svijetu, toliko je popularizirao taj bluz, a nije bio crnac. Srušio je sve stereotipe i nije imao niti jedan preduslov za bluz. Ali je on dao lični pečat toj muzici, tako da i dan-danas većina djece širom svijeta koji počinju svirati bluz skidaju zapravo Erika Kleptona, ne znajući da je to njegov lični stil. Toliko ljudi identificiraju bluz sa Kleptonom tek kad postanu pravi fanovi bluza, pa kad čuju druge poput Roberta Džeksona shvate da je taj bluz samo Kleptonov stil", objašnjava Imamović.
Tvrdi kako se ista situacija dešava sa muzičarima kakvi su Ismet Alajbegović Šerbo i Zaim Imamović.
"Istražujući i slušajući Šerbine i Zaimove snimke, te neke druge prije i poslije njih, shvatio sam koliko je to drugačije. Njih dvojica su od 1945. godine, pa do šezdesetih godina prošlog stoljeća, sigurno bili jedino što se moglo čuti na frekvencijama Radija Sarajevo. Naravno, to je bilo dobro i to su ljudi htjeli slušati. Tako su ljudi Šerbinu harmoniku i Zaimovo pjevanje poistovjetili sa sevdahom", kaže Imamović.
On za sevdah ne voli koristiti izraz narodna muzika jer je, kako tvrdi, taj izraz nastao na zasadama nekog romantičarskog shvatanja kako narod sam od sebe zna šta je lijepo i kvalitetno pa to čuva. Kao primjer navodi pjesme koje su nastale prije 200 godina i koje je narod čuvao, uljepšavao, ali, nažalost, to u većini slučajeva nije bilo ljepše od onog prvobitnog, izvornog.
"Zbog toga za sevdah ne volim koristiti izraz narodna pjesma jer sevdah, prije svega, želim doživljavati i shvatati kao umjetničku muziku. Sevdahom se bave ljudi koji ga doživljavaju kao slikar i pisac naslikano i ispisano djelo. Muzičar sevdaha na osnovu svoje tradicije proizvodi neke nove stvari, bez obzira je li to vrijedno ili nije. To vrijeme treba pokazati", objašnjava Damir Imamović.
Smatra da je jednim dijelom u sevdahu najbolja melanholija koju proizvodi. Stoga napominje da je cijela priča o sevdahu potekla iz stare Grčke jer sevdah je jednako melanholos, što bi prevedeno s grčkog na turski glasilo "sevdi", a to bukvalno znači "crna žuč".
"Doktori iz stare Grčke, počevši od Hipokrata, smatrali su da postoji pet supstanci u ljudskom organizmu i da od tih pet supstanci prevladava jedna, te da se čovjekov karakter određuje po njoj. Naravno, sve to je već u Evropi postalo arhaično, a arapsko-islamski svijet je preuzeo tu tradiciju od Grčke", ističe Imamović.
Sevdah, kako kaže, sugerira da se čovjek ponekad mora prepustiti tuzi, melanholiji, a ne samo da tražu utjehu u nečemu što je opoziciono od toga. Većina ljudi kad osjeti najmanji znak tuge, sjetnog raspoloženja, ima sklonost da bježi od toga.
"Većinu ljudi je stah osjećaja i onda bježe u konzumerizam, postaju šopingholičari. Neki idu i dalje, bježe u nacionalizam, mrze ljude, rade i tjeraju se da osjećaju bilo što samo da bi se otresli tog osjećaja tuge i melanholije", upozorava Imamović.
Ne misli da svojim aranžmanima i interpretacijom skrnavi sevdah i u ovom prigovoru na svoj račun vidi uticaj slike sevdaha koju je prezentirao Radio Sarajevo. Za taj sevdah tvrdi da je poslije postao turbofolk jer su odjednom cijele generacije sevdalija prešle u narodnjake.
"Ljudi koji su pjevali sevdah osjetili su da se od toga ne može živjeti, pa su zato otišli u narodnjake. Pjevali su izuzetno lijepe tekstove i melodije i odjednom su počeli pjevati 'pjesmice'", kaže naš sagovornik.
Pjesme koje će sam pjevati Imamović bira nekad po tekstu, a nekad po melodiji, mada mu se zna desiti da ga privuče i jedno i drugo. Prva sevdalinka koja ga je zainteresovala prije nego što se njome uopće počeo baviti je pjesma "Koliko je širom svijeta". Nju je prvu i naučio pjevati. Ocjenjuje kako je različito poimanje sevdaha književnih stručnjaka i muzikologa, te da je prvima važan samo tekst, iako je on melodijski loš.
Imamović ove godine planira organizirati koncerte na starim tvrđavama i u starim kućama širom BiH, a već u junu je pozvan u SAD gdje će se nekoliko sedmica družiti i razmjenjivati iskustva sa različitim umjetnicima.
"Nakon toga idem u Holandiju, gdje ću snimiti CD sa kvartetom 'Bojan Zulfikarpašić'. S ovim CD-om planiramo u 2011. godini nastupati širom Evrope", najavio je Damir Imamović.
Svirao na dernecima
Damir Imamović gitaru je prvi put uzeo u ruke kad je imao 69 godina, u ratu 1993. godine. Kaže da se tada sviralo po podrumima.
"Nama djeci bilo je dosadno i onda uzmem gitaru od brata i tate, naučim nekoliko akorda i tako je sve počelo... Svirao sam ono što se obično svira na dernecima. Ono što se zapjevalo obično bih ja pratio na gitari. Nisam učio svirati u muzičkoj školi. Sa 19 godina počeo sam svirati više i od sebe zahtijevati više. Poslije je krenula priča o Zaimovoj zaostavštini (Zaim Imamović, Damirov dedo). Počeo sam istraživati sa rahmetli Farah (Farah Tahirbegović, bila urednica u IZ "Buybook"). Tako sam upoznao i Himzu Polovinu, Nadu Mamulu... i shvatio da sevdah pruža mnoge mogućnosti", kaže Imamović i priznaje da nije bio stručnjak jer ga nije interesovalo da istražuje.
"Godine 2005. kad sam radio knjigu o Zaimu sa Farah, za potrebe te biografije prvi put sam prošao svu arhivu i shvatio da tu ima puno interesantnog za mene", ističe Imamović.
Saradnja sa reperom Frenkiem
Imamović je sarađivao i sa bh. reperom Frenkiem na obradi pjesme "A što ćemo ljubav kriti", koja se sve više sluša.
"Frenkie me zvao da mu pomognem na njegovom zadnjem CD-u. Interesantno je vidjeti Frenkija u nečemu što nije protestna nota, nego je ljubavna. Sticajem okolnosti njegova djevojka voli to što ja radim, a on je zaljubljen do ušiju, tako da smo snimili tu pjesmu. On je otpjevao svoj dio, ja svoj i ispalo je dobro. Bilo je zanimljivo i mene vidjeti u nečemu takvom", objasnio je Imamović.