Knjiga "Sedlo" nastala je na tragovima mog djetinjstva u Banjaluci, kaže Dušan Savić Duje, čovjek koji je čitavog života bio u umjetnosti, dok mu je sudbina mijenjala oblike umjetničkog izražavanja i gradove stanovanja.
Rođen je 1952. godine u Banjaluci, školovao se u Zagrebu, a sada živi i radi u Beču. Od muzike koja ga je uvijek zanimala, preko glume, režije, zanimanja producenta do vajanja i književnog stvaralaštva Savić je probao sve, ali mu je trenutna preokupacija ipak pisanje. `Nezavisne novine` nedavno su objavile njegovu knjigu `Sedlo - Banjaluka iz kofera uspomena`, koja sadrži 15 intimnih priča pisanih `dušom i srcem`.
`Savić piše nesmišljeno, jednostavno i pitko. Rekao bih - djetinjasto. No, najednom, iz te lakoće pisanja izrone čudesne slike, zapljusne nas čudesni smisao`, zapisao je u recenziji poznati umjetnik Enes Kišević.
Sa Savićem smo ovom prilikom razgovarali o novoj knjizi, njegovom djetinjstvu, bezuspješnom obrazovanju za glumca te prijateljstvu sa Lordanom Zafranovićem.
NN: Kako se rodila ideja da napišete knjigu `Sedlo` koja se temelji na Vašim uspomenama iz rodne Banjaluke?
SAVIĆ: Knjiga je nastala tako što sam išao tragovima svog djetinjstva. Godine 2005. sam sa suprugom boravio u Banjaluci, ponio sam kameru i snimao staze svog djetinjstva koje sam nakon toliko godina opet prolazio. Tada sam napisao prvu pjesmu `Oda Vrbasu`, koja je uz još jednu moju pjesmu ušla u austrijsku antologiju živućih pjesnika sa Balkana. Onda sam počeo pisati te priče gledane kroz oči desetogodišnjeg dječaka s polovine prošlog vijeka. Napisao sam ih 15 i poslao nekoliko u `Politiku`, u kojoj je objavljena priča `Sedlo`, po kojoj sam kasnije i nazvao svoju knjigu priča.
NN: Djetinjstvo je većini ljudi najljepše životno doba. Kako je Vaše djetinjstvo opisano u `Sedlu`?
SAVIĆ: To su najljepša vremena. Uvijek sam smatrao da sam rođen u jednoj sretnoj generaciji i relativno sam imao lijepo djetinjstvo. Nismo kao ova današnja generacija mladih ljudi proživljavali nikakve ratove ni stresove, nacionalnosti je uvijek bilo, ali u manjoj mjeri. U Bosni je uvijek živio mnogonacionalan narod i poštovao se. Tek kad sam došao u Zagreb saznao sam da se moje ime razlikuje od hrvatskih imena, tad sam saznao da smo drugačiji i različiti.
NN: Okušali ste se u mnogim umjetničkim granama. Kako ste počeli da pišete?
SAVIĆ: Godine 1999. imao sam tešku saobraćajnu nezgodu, otišao u invalidsku penziju i pojavio se višak vremena. Počeo sam da vajam u okviru rehabilitacije, a kasnije sam slučajno ušao u Upravni odbor Udruženja `Riječ Bojaton` u Beču, gdje smo skupili Jugoslaviju u malom. Uz te članove pjesnike, shvatio sam da sam kao gimnazijalac imao smisla da napišem dobar sastav, tako sam počeo pisati. Od prvog literarnog pokušaja imao sam podršku prijatelja i Banjalučana kojima su se svidjele moje priče ili pjesme objavljene preko sajta `Kajak`, tako da sam odlučio nastaviti pisati. `Sedlo` mi je treća knjiga, a upravo pišem jedan roman radnog naslova `Pakleni put` koji u sebi sadrži nekoliko autobiografskih elemenata i dosta fikcije.
NN: Pokušali ste dva puta da upišete glumu i niste uspjeli. Kako ste se nakon toga odlučili za režiju?
SAVIĆ: Još kao gimnazijalac u Zagrebu sam bio član Studentskog satiričkog glumišta. Tada je osnovan ITD u Zagrebu, bio sam u njemu i dan i noć. Tako sam došao u kontakt sa ljudima iz pozorišta i filma i odlučio sam da pokušam da upišem Akademiju. Godina 1971. i 1972. ulazio sam u uži izbor, ali u finalnom odabiru sam otpadao. Sudbina mi nije predodredila da budem glumac. Nakon toga sam počeo na televiziji da radim kao asistent na sinhronizaciji crtanih filmova i tu sam upoznao poznatog velikana sedme umjetnosti Lordana Zafranovića. Dugo godina sam bio njegov asistent, producent i pomoćnik, čak smo zajednički bili osnovali i filmsku kuću koja se zvala `Kino dokument`. Tako sam došao iza kamere. Kada sam se preselio u Beč pokušao sam da uđem u austrijsku filmsku industriju, ali nisam uspio, oni su jako zatvoreni.
NN: Koje Vas uspomene vežu za Lordana Zafranovića?
SAVIĆ: Najljepše. Onog časa kada smo se upoznali, osjetili smo da smo sličnog senzibiliteta i od tada smo dobri prijatelji. S njim sam više od pola svijeta prošao po raznim festivalima, sve najljepše stvari sam doživio s njim. Naše prijateljstvo je najjače. Kad mi je bilo najteže, kad sam nastradao, on mi je prvi došao i bio uz mene. Poslije te nesreće ga ne smatram prijateljem, nego kao rođenog brata.